Bartolomej nosi svoju vlastitu kožu. Petar mučenik hoda uokolo s nožem zabodenim u glavi. Lucija nosi pladanj na kojem su njezine oči. Ovi sveci, čak i u slavi – odnosno u novosti života koja slijedi nakon uskrsnuća – uokolo će radosno poskakivati sa svim svojim ranama i modricama (a i gorim stvarima) iz života koji su nekoć živjeli. Čini se pomalo jezivo, ali smisao svega toga jest pokazati kako smrt nema nikakve moći u svemu tomu. Kršćanski je život komedija u antičkom smislu – narativ sa sretnim završetkom. „Pobjeda iskapi smrt”, poučava sveti Pavao (1 Kor 15,54).
Jednako će sve nevolje koje su obilježile živote svetaca njima biti obilježja pobjede. S vlastitom kožom u ruci Bartolomej će, kao i drugi, slični njemu, moći s Apostolom viknuti: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,54-55).
Naravno, ne treba ovakve prizore shvaćati doslovno. No nije to samo slikovit prikaz tematike. Sve što vidimo na ovim svecima možemo prije svega vidjeti u Gospodinovom vlastitom ulasku u novost života. „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke!”, kaže Krist Tomi: „Prinesi ruku i stavi je u moj bok.” (Iv 20,25).
Isus je uskrsnuo s biljezima svojih rana. On je, kako ga prikazuje knjiga Otkrivenja, „kao zaklan, Jaganjac” (Otk 5,6). Kako to razumjeti? Sveto pismo ne želi reći da se Isus u život vratio kao Lazar (usp. Iv 11,1-44) ili kao drugi koje je Isus bio uskrisio (Lk 7,11-17; 8,52-56; Mt 27,52).
Oni su uskrsnuli isti biološki život koji su živjeli i ranije. Život podložan smrti. Nije tako bilo i s Isusom. „Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje” (Rim 6,9). Francuski svećenik François-Xavier Durrwell piše: „On nije uskrsnuo na život koji je ranije imao, u ovom svijetu, u ovom vremenu.” Biljezi njegovih rana nisu otvorene rane koje je zadobio kad je bio pribijen na križ, koje tek imaju zarasti. Niti su to mrtvi ožiljci kozmičke bitke. Biljezi njegovih rana nisu nedostaci na njegovu mesu. Oni su, paradoksalno, znak na tijelu koje je sasvim živo jer se preoblikovalo da ljubi.
Sasvim je sjedinjeno s Bogom koji je ljubav (prema 1 Iv 4,8). Može zazvučati čudno, ali je Durwell u pravu kad nastavlja i kaže: „Život u slavi za njega je produljivanje trajanja njegove smrti.” Život koji je Isus vodio nakon uskrsnuća – život slave – ne poništava događaje Velikog tjedna, nego ih nastavlja i nakon groba.
Na križu se Isus žrtvuje do kraja, u ljubavi i poslušnosti Ocu koji ga je poslao. I unatoč našem odbijanju, u ljubavi prema onima kojima je bio poslan. I upravo takav Isus, u tom obličju – Isus kao savršen dar – uskršava iz groba. Da ponovimo: „Život u slavi za njega je produljivanje trajanja njegove smrti”. Tomu je tako zato što je Kristova smrt trenutak pobjede. Uskrsnuće, kako u Kristu tako i u nama, zapravo nas vodi prema cilju, ostvaruje sve ono za što nas je božanska ljubav stvorila. Ustajemo na neki način noseći sve ono što smo postali kad smo se sjedinili s ljubavlju Božjom. „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok” (Iv 20,25).
Oni koji su se „zaodjenuli u Krista” (Gal 3,27) kao što su to učinili Bartolomej, Petar i Lucija reći će: „Dodirni moju kožu...”, „vidi mi glavu... ”, „pogledaj moje oči...” Ipak, nema potrebe zamišljati svece upravo tako. Sveti Ivan poučava: „Kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.” (1 Iv 3,2) I još preciznije, Pavao, kad govori o stanju tijela u životu, jednostavno kaže kako „tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega” (1 Kor 15,50). Što onda možemo reći o Kristovu i našem uskrsnuću? To se zapitao sveti Pavao. Dok piše Korinćanima, on potvrđuje stvarnost Isusova uskrsnuća: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: ...
Krist bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima (1 Kor 15,3-4). I nadalje: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” (1 Kor 15,14). A ipak, kad poučava kakvo će biti to stanje, on se koristi analogijom sjemena: „I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno, pšenice – recimo – ili čega drugoga. ... Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi.” (1 Kor 15,37.42-43). Sve je podloženo Onomu koji kaže: „Evo, sve činim novo!” (Otk 21,5). I to ne čini tako što izbriše prošlost, nego preuzima i oživljuje sve ono za što nas je božanska ljubav stvorila. „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,54-55).
Izvor:Svjetlo riječi
