Ime
Riječ Bogojavljenje (grč. epifanija) govori o istočnom podrijetlu toga blagdana. Ona označava pojavak Boga u svijetu: „Pojavila se (epephanê) doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi.“ (Tit 2, 11). Izraz epiphaneia, odnosno epiphania znači pojavak, (izvanjsko) očitovanje, objava. Najstarije tragove toga naziva za blagdan – epifanija – nalazimo u Aleksandriji i Egiptu. Do X. st. za blagdan Bogojavljenja opstoje još i nazivi: Theophania (Bogojavljenje), Apparitio (dvorba, služba), Ostensio (pokazivanje) i Manifestatio (očitovanje, otkrivenje). Iz svega je jasno da je srž ovoga blagdana slavlje Božjeg pojavka na zemlji: Bogo-javljenje.
Kontekst nastanka blagdana
Ne znamo točno kada se na Istoku blagdan Bogojavljenja (Epifanije) počeo slaviti 6. siječnja. Ovaj datum prvi spominje Klement Aleksandrijski (+ 215.) koji govori o gnostičkoj sekti bazilidijanaca koji su toga dana slavili Isusovo rođenje i krštenje, vjerujući da se tek prigodom krštenja sjedinila u Kristu ljudska i božanska narav (takav nauk, dakako, nije pravovjeran). Vjerojatno je to u početcima bio tek manji blagdan.
Zašto upravo 6. siječnja?
Prema egipatskom računanju, vrhunac zimskog solsticija bio je upravo 6. siječnja. Zapravo je samo slavlje solsticija bilo u noći s 5. na 6. siječnja. Na taj dan ljudi bi uzimali vodu iz Nila i nosili je svojim kućama kao vodu spasenja, vodu kojom su se kasnije škropili ili umivali, vodu kojoj su pripisivali moć oslobođenja od zla. Naime, bdjelo se u čast djevice Kore koja rađa Ra (Heliosa) – Boga sunca: on je, naime, rođen iz oceana Nuna. Egipćani su vjerovali da toga dana sunce daje posebnu snagu vodama, pa su tom prigodom uzimali vodu.
Dakle, riječ je o inkulturaciji:
postupak kojim se kršćansko otajstvo (ovdje pojavak Kristov) stavlja u okvir slavljenja poganskih svetkovina, čime se one potiskuju, a ostaje slavljenje kršćanskoga otajstva. (Z. Pažin)
Nije jasno kada i kako je ovo slavlje preraslo u svetkovinu Bogojavljenja u ortodoksnoj, tj. pravovjernoj Crkvi u Egiptu. Poznato je da je u 4. stoljeću postao blagdan Bogojavljenja u različitim istočnim Crkvama. U svakom slučaju, Bogojavljenje se na Istoku u početcima slavilo kao blagdan Kristova rođenja (pojavka), ali i krštenja u Jordanu.
Vidimo da na sam početak slavlja Bogojavljenja utječu dvije stvari: sadržaj blagdana nadahnut je gnostičkom tradicijom, a sam datum 6. siječnja veže se uz egipatsku svetkovinu rođenja boga sunca ili boga vremena.
Božić i Bogojavljenje
Oko 423.g. Božić je, kao zapadni blagdan, dospio na Istok, gdje je odmah prihvaćen, vjerojatno zbog raširenih krivovjerja. Kako Božić obuhvaća slavlje pojavka Boga na zemlji, Bogojavljenje je na Istoku zbog preširokog sadržaja reducirano (njegov sadržaj je smanjen) i prvenstveno je bio spomen na Isusovo krštenje, ali pod vidom Kristove objave čovjeku, čovječanstvu, odnosno kao objava Kristova božanstva.
Od tog vremena na Istoku 25. prosinca, na Božić, slavilo se Kristovo rođenje, poklon pastira i mudraca, a na Bogojavljenje isključivo Kristovo krštenje. Zato su se na Istoku toga dana slavila krštenja odraslih, a oko blagdana Bogojavljenja razvilo se i vrijeme priprave za sam blagdan, tj. za krštenje.
Početak slavlja na Zapadu
Bogojavljenje je s Istoka prešlo na Zapad koncem 4. st. preko Španjolske. Međutim, na Zapadu ovaj blagdan u početcima obilježava prvenstveno poklon mudraca novorođenom Kristu, jer sam taj poklon predstavlja Bogojavljenje – epifaniju Utjelovljenoga Sina Božjega svim narodima.
U Rimu je, poput Božića, i Bogojavljenje imalo svečano noćno bdjenje (službu časova) koje je papa započinjao u ponoć. Na samo Bogojavljenje bila je svečana euharistija kojoj bi prethodila još jedna služba časova. Između službe časova i mise bilo je poznato skazanje: trojica pjevača bi s krunama na glavama i s darovima u rukama svečano ušla u crkvu.
Sadržaji blagdana Bogojavljenja
Možemo govoriti općenito o sadržajima toga blagdana: Isusovo krštenje, njegovo utjelovljenje i rođenje, poklon mudraca, čudo u Kani – ali sve pod vidom objave Kristovog božanstva
Sv. Ambrozije je jedan od prvih koji uz poklon mudraca spominje i otajstva Isusova krštenja i svadbe u Kani Galilejskoj. Kristovo krštenje u Jordanu kao sadržaj Bogojavljenja preneseno je na zapad vjerojatno od 7. st. Uz krštenje Isusovo u Jordanu povezana je ideja duhovnih zaruka Krista i Crkve, te se na Bogojavljenje spominje čudo na svadbi u Kani Galilejskoj. Nadalje, kako se pretvaranje vode u vino smatralo znakom euharistije, onda se na Bogojavljenje javlja i spomen umnažanja kruha.
Dakle, iako je na Zapadu na Bogojavljenje naglašeno prvenstveno otajstvo pohoda mudraca novorođenom Isusu, ipak su u bogoslužju prisutna i druga dva otajstva: Isusovo krštenje i čudo u Kani Galilejskoj. To je vidljivo danas u Časoslovu:
Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi, aleluja!
(antif. II. večernje uz hvalospjev Veliča)
Dakle, ako Bogojavljenje gledamo u njegovu prvotnom značenju kao epifaniju – pojavak Sina Božjega, onda se ova tri otajstva skladno uklapaju ovaj blagdan.
U poklonu mudraca liturgijska tradicija vidi objavljivanje Krista kao Božjega Sina svim narodima (Mt 2, 1-12); prigodom krštenja u Jordanu, Otac je proglasio Isusa svojim ljubljenim Sinom (Mt 3, 13-17; Mk 1, 9-11; Lk 3, 21-22), a »u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici« (Iv 2, 1-11). (Z. Pažin)
Blagoslov vode
Kao što smo rekli, na Istoku se na blagdan Bogojavljenja slavilo krštenje odraslih, pa je razumljivo da se tom prilikom blagoslivljala voda. Ne treba pritom zaboraviti i na ranije spomenutu inkulturaciju (egipat i gnostičke sekte) Blagoslov vode zadržao se i onda kada više nije bilo krštenja na Bogojavljenje.
Danas se u Pravoslavnoj crkvi na Bogojavljenje i uvečer uoči Bogojavljenja slavi samo otajstvo Kristova krštenja, a nakon svečane liturgije blagoslivlje se voda.
Blagoslov vode uoči Bogojavljenja, istočnoga podrijetla, poznat je i u našim krajevima kao i u južnoj Italiji. Za opću je Crkvu ovaj blagoslov odobren tek 1890. godine, i to kao blagoslov pridržan biskupu ili njegovu delegatu, a u našim obrednicima nikada nije bilo toga ograničenja, nego je to činio predslavitelj mise (misnik).
Još je jedna osobitost vezana uz ovu svetkovinu: Rimski pontifikal određuje da se toga dana nakon evanđelja svečano proglasi dan slavljenja Uskrsa i ostalih pomičnih svetkovina. To je kao mogućnost zadržano do danas.
Tekst priređen prema izvornom članku Z. Pažina: Svetkovina Bogojavljenja. Liturgijska i teološka analiza
