Prošle sam godine pročitala sa svojom kćeri knjigu pod naslovom Mala kuća u velikoj šumi. Možda vam je knjiga poznata. Prva je to knjiga autorice Laure Ingalls Wilder s kojom je započela popularnu seriju knjiga Mala kuća u preriji. Ne sjećam se da sam ju prije čitala, i dok sam ju čitala svojoj petogodišnjoj kćeri, uživala sam više nego ona. Zaintrigirao me način na koji je ta obitelj živjela. Jako volim Internet, no jednostavnost i bliskost koju je obitelj dijelila me zaintrigiralo. Ideja da svatko radi za onog drugog me privukla u njihov mali svijet. Mnogo puta, dok sam naglas čitala, priželjkivala sam za takvim vremenom, kakvo je opisano. Danas sam se osvrnula i pomislila kako bi bilo bolje da se možemo vratiti unatrag i više se usmjeriti na važnije stvari, a manje na bagatele. Oko sebe vidim toliko stvari koje uzrokuju bespotreban stres i zaista vjerujem da sile zla žele uništiti ono što je Bog stvorio. Bog voli obitelj. On voli ljubav, vrijeme skupa i fokus na održavanju tih veza. Ono što danas vidim je totalna suprotnost od toga, a te su se stvari sporo razvijale, toliko sporo da ni ne vidimo koliko je štete učinjeno obitelji. Naša djeca i tinejdžeri toliko su apsorbirani u Snapchat i Instagram da nemaju zraka. Mi to ni ne primijetimo. Mi smo zatrpani vijestima s Facebooka i najnovije igrice za mobitel. Javne škole i obrazovanje počeli su zahtijevati sa sve većim kurikulumom koji bi trebalo gutati kao tablete. Školska se godina produljuje, testovi se povećavaju, sati i sati domaće zadaće oduzimaju obiteljsko vrijeme. Djeca koja su 8-9 sati u školi i svoje večernje sate provode na projektima, zadaćama, testovima i slično.
Majke i očevi su preiscrpljeni da pomognu. Oni su umorni zato što moraju dodatno raditi. U većini obitelji rade oba roditelja, i iako je trošak življenja porastao, pitam se koliko je „nužnosti“ zaista nužno? Radimo dodatno kako bismo kupili više, a uopće nemamo vremena uživati u tom kupljenom. Cijelu godinu štedimo za odmor koji traje jedan tjedan, a onda budemo iscrpljeni i treba nam odmor od odmora. Jako se puno našeg novca troši na naše aktivnosti. Jako ih je puno. Sve više vremena provodimo vozeći se do tih aktivnosti, kupujemo opremu, kostime i sitnice za te aktivnosti. Aktivnosti u kojima gledamo kako ih drugi ljudi podučavaju, treniraju i mentoriraju našoj djeci. Zar je to ono vrijeme skupa kojem žudimo? Treba o tome promisliti. Kada bismo sjeli i izračunali koliko zapravo kvalitetnog vremena provedemo sami sa svojim supružnikom, koliko bi to bilo? Što je s djecom? Ne mislim da vrijeme u kojem nešto radimo, nego samo vrijeme. Sigurno više vremena provedemo u autu do posla. Možda je povećan trend rastava rezultat veće društvene prihvaćenosti, ili je to zato što manje vremena provodimo uživajući u društvu svojeg supružnika? Bi li djeca imala manje problema kada bi imali roditelja koji bi ih navodio? Velik je zadatak odgajati dijete, a kada nam dijete ne uspije u nečemu, imamo cijeli niz učitelja, podučavatelja i crkvu koju možemo kriviti. Teško je o tome misliti. Ispada da je sve ono što smo zadnjih desetljeća zvali „normalnim“ zapravo uzrok propadanja obitelji. Naša se djeca igraju cijeli dan, a roditelji cijeli tjedan rade kako bi osigurali da im djeca imaju robu s markom, jer će ih u protivnom maltretirati ako ih vide s lošijom odjećom. Svatko u svojoj sobi ima TV, u džepu mobitel i novi auto koji s nama neće ići u Raj. Vrlo marljivo radimo kako bismo svojoj djeci osigurali materijalna dobra, a u stvarnosti bismo trebali biti na koljenima i voditi ih Isusu. Vječni život je ono što trebamo priželjkivati svojoj djeci, a ne najbolje obrazovanje koje novac može kupiti. Iako im želimo svijetlu budućnost, ne trebaju svoju dušu prodati svijetu. Kada moja odrasla djeca budu razmišljala o prošlosti, želim da imaju sjećanja o zajedničkom vremenu koje smo provodili. Moram poraditi na ovome! Nisam još sve smislila, no želim misliti kako su nam oči budne i da vide da nas Sotona želi uništiti. Sotona nas želi umorne, iscrpljene i pod stresom. Želi da smo u dugovima, da nam zdravlje opada zbog nedostatka sna, ili zato što ne jedemo ili zato što se ne možemo nositi sa stresom. Želi da se muž i žena svađaju oko novca, želi bezobraznu djecu koja svoje ponašanje prema roditeljima modeliraju prema emisijama na TV-u, želi tisuće djece koje seksualno zlostavljaju stariji. Želi nas zaposlene, ali ne i produktivne. Želi da su nam tanjuri puni, ali srce prazno. Želi da nam društvo govori što je najbolje za nas, a ne Božje navođenje. Želi da se obitelj razdori, i vidim da mu puno puta to i dopuštamo. Ni ne pokušavamo se boriti. Želim vjerovati da nije prekasno, da se i dalje možemo boriti za spas svojih obitelji. Možda se sve svodi na to da moramo biti mudri, hrabri i istinoljubivi u obitelji. U svijetu u kojem su Kardashiani primjer idealne obitelji, možda je vrijeme za kućicu u preriji?
novizivot.net/faithit.com
