"Nedjelja je vrijeme koje nam je darovano za odmor i za usmjeravanje na ono bitno. Svi znamo da se pojam nedjeljnog odmora sve više i više dovodi u pitanje, da vodi prema pojmu redovitoga tjednog odmora, što je sasvim druga stvar. Ako se toliki ljudi (pa i uvjereni kršćani) s time mire, ako se raduju što su trgovine nedjeljom otvorene, to nije samo zato što im je olakšano kupovanje: to je zato što je nedjelja u mnogim obiteljima najbljeđi, najtmurniji i najdosadniji dan u tjednu. Ako kod djece želimo razviti smisao za nedjelju, morat ćemo s njima živjeti nedjelju dostojnu njezina naziva dana Gospodnjeg, pravi blagdan.
Počnimo s onim što jest (ili bi trebalo biti) u središtu svih naših nedjelja. Svetom misom. Paradoksalno je da u konkretnom obiteljskom životu nedjeljna misa – koja bi trebala biti središnji dao našeg dana u svakom smislu – često izaziva napetosti, pa čak i svađe koje, ako i nisu opasne, ne pridonose radosnom ozračju u kući: u trenutku polaska u crkvu, Julienu je zapeo zatvarač na jakni, Puline nije dovršila doručak, Adrien se mršti jer ne želi poći, itd. Svi poznaju takve situacije koje se u raznim obiteljima očituju na razne načine. Pripremiti se za misu ne znači samo oprati ruke ili lijepo se odjenuti; to znači pripremiti se iznutra, u miru. Župnik Arški govorio je da treba stići barem četvrt sata prije u crkvu. Četvrt sata je zacijelo mnogo kad su djeca mala, no naši bi svećenici sigurno bili zadovoljni kad bismo stigli barem na vrijeme… Što nije čest slučaj. Kad bi nas pozvala u goste neka važna osoba, potrudili bismo se doći na vrijeme. Zar Bog ne zaslužuje jednako poštovanje? Osim toga, kašnjenje nije ugodno ni za koga: ni za svećenika na oltaru, ni za narod u crkvi, ni za one koji kasne pa se, zbunjeni i zadihani, smjeste se gdje stignu – i ne baš uvijek tamo odakle djeca mogu najbolje vidjeti. Sve u svemu, možda bi se isplatilo potruditi i naći konkretne načine da se na misu stigne na vrijeme. Ako u subotu navečer pripremimo odjeću, molitvenike, ključeve automobila – i svoja srca – misu ne ćemo doživjeti kao nešto usputno ili kao obvezu koje se treba lakše riješiti.
Dobro je subotom razmisliti što ćemo raditi u nedjelju; inače ćemo izgubiti polovinu poslijepodneva na oklijevanje. Na kraju ćemo odlučiti prekasno ili ćemo stoti put otići na onu šetnju koju svi već znaju napamet. Predvidjeti ne znači zabraniti improvizaciju ako, na primjer, nakon mise prijatelje pozovemo na ručak i ako se ručak simpatično razvuče. "Nedjelja je dan besplatnosti i raspoloživosti. Ne bi bilo dobro da postane dan koji je previše programiran, ali ni dan koji je prazan."
"Naše su nedjelje svaki tjedan drukčije i uvijek ih rado iščekujemo. Svaki put donesu iznenađenje." Tolike su nedjelje dosadne zato što previše nalikuju jedna na drugu. Prečesto idemo linijom manjeg otpora, pa svaki tjedan imamo isti raspored, bez ikakve inicijative ili domišljatosti. Upravo bi u nedjelju mašta trebala imati prednost pred jednoličnosti ostalih dana. To ne znači da nije potreban minimum reda i pravila, jer nekontrolirana spontanost i nered nikad ne donose radost, ali red i maštovitost mogu živjeti zajedno u najsretnijem skladu. Razgovarajmo o tome s djecom. Ako se potrudimo, sigurno ćemo naći ideje kako bi svaka naša nedjelja bila novo iznenađenje.
