Prilikom ispovijedi u sobi za ispovijedanje, koja je danas omogućena, konačno se može opet primijeniti starokršćanski običaj, da svećenik pokorniku kod odrješenja polaže obje ruke na glavu. Ova gesta nije bio potpuno zaboravljen ni nakon uvođenja ispovjedaonice, koja ga inače čini nemogućim. U starom propisu obreda sakramenta pokore stajala je uputa ispovjedniku da svoju desnicu ispruži u smjeru pokornika iza rešetke.
To je jedva prepoznatljiv ostatak staroga polaganja ruku, koji je trebao djelovati tako kao da svećenik podiže ruku odrješujući znakom križa. Upadno je – iako nema potrebe da se to svaki put opširno tumači – kako ta velika gesta polaganja ruku mijenja svoj smisao već prema situaciji u kojoj se prakticira. Tko stupi u katedralu i vidi kako biskup redom polaže obje ruke na glavu mladih ljudi, neće pomisliti kako biskup ove ljude želi tješiti ili im opraštati grijehe; odmah će osjetiti da se ovdje prenosi duhovna punomoć. Ako pribiva svečanosti bolesničkoga pomazanja u njezinu novom obliku u okviru euharistijskog slavlja i vidi kako svećenik prije pomazanja ide od jednoga bolesnika do drugoga da bi mu u šutnji položio obje ruke na glavu, taj će shvatiti da se ovdje radi o snazi umirenja i utjehe, koja proizlazi iz sakramenta bolesničkoga pomazanja.
Ovom je polaganju ruku srodno polaganje ruku kod podjeljivanja odrješenja. Nema, između neba i zemlje, veće „utjehe“ od nečuvenoga dara, odrješenja grijeha, koji se ovdje u ime Kristovo podjeljuje. Novi obrazac odrješenja, koji svećenik, polažući ruke, govori, započinje riječima: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštanje grijeha.“ Možda se smisao (našega) polaganja ruku najjasnije iskazuje u riječima koje tada slijede: „Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir!“
Zar ne bi trebalo – za ljubav ovoga „temeljnog uzorka“, koji se ovdje konačno ponovno pojavljuje i čiji iskaz pogađa svakoga tko je sačuvao onaj posljednji smisao za govor pokreta – jednim potezom opet ukloniti ispovjedaonicu, tu mnogima tako nesimpatičnu „spravu“? Nije se, srećom, povukla takva preuranjena, nepastoralna posljedica. Ako i ima ljudi (njihov je broj naizgled u porastu) kojima ispovjedaonica predstavlja prepreku za ispovijedanje, ima ih također – i uvijek će ih biti – koji za priznavanje svojih grijeha traže i trebaju ispovjedaonicu.
Ovdje treba sačuvati punu slobodu izbora. Tko bira ispovjednu sobu, taj ne doživljava samo, da mu se opraštanje podijeli „na glavu“ (nedostižna prednost sakramentalnog pojedinačnog odrješenja pred svim drugim oblicima oproštenja grijeha); on također osjeća kako svećenikove ruke počivaju na njegovoj glavi, a one govore snažnije od svih riječi opraštanja, ponovnog pomirenja i mira. Tekst "Odrješenje polaganjem ruku" odlomak je iz knjige "Od ljuske do jezgre" njemačkoga liturgičara dr. Balthasara Fischera. Knjiga je u prijevodu Lovre Sučića objavljena u nakladi Svjetla riječi.
Knjigu, u kojoj se u obliku nagovora i propovijedi tumače liturgijski znakovi, riječi i kretnje, možete poručiti pozivom na broj telefona +387/33 726 200 ili online kupovinom ovdje.
