Nema sumnje da je ta riječ došla latinskim ili talijanskim posredništvom, ali njezin korijen nalazimo u grčkom jeziku, kako to ističe fra Jeronim Šetka. U grčkom dječjem jeziku riječ páppas značila je „otac“. U početku se to govorilo svakom svećeniku, svakom biskupu, ali se vrlo rano počela upotrebljavati samo za Petrova nasljednika, što je postalo naslov vrhovnoga poglavara Crkve. Upravo zbog svojega prvotnoga značenja (otac) riješ papa se upotrebljavala ispred imena vrhovnoga poglavara Crkve, ali je pomalo izgubila ono prvotno značenje i postala naziv za vrhovnoga crkvenog poglavara. Stoga danas uobičajeni naslov sveti otac ispred imenice papa ne osjećamo suvišnim premda je dovoljno samo jedno. Naslov papa i sveti otac kao opće imenice uz osobno ime pišemo malim početnim slovom: papa Franjo, sveti otac Franjo.
Ali ako se osobno ime ispusti, onda se piše velikim slovom: Papa i Sveti Otac, a podrazumijeva se Franjo. To pravopisno pravilo vrijedi za živućega poglavara Crkve kao i za druge vladare (cara, kralja, predsjednika itd.). U vezi s Papinim dolaskom često se čuje riječ pontifeks, pontifikat, pontifikalni i slično. Otkud one i što znače? Zanimljivo je da te riječi imaju veze s mostogradnjom. Temeljna riječ pontifeks dolazi iz latinskoga jezika ( lat. pontifex). Načinjena je od sveze pontem facere = praviti (graditi) most. To je, naravno, u figurativnom smislu. Već je u antičkom Rimu ta riječ značila „svećenik“.
A vrhovni svećenik bio je pontifex maximus. U kršćanskom nazivlju sama riječ pontifeks znači „vrhovni svećenik, biskup“. A po analogiji prema starom Rimu za papu se, kao za Petrova nasljednka, često kaže pontifex maximus ili summus pontifex. Budući da riječ pontifeks znači i „vrhovni svećenik“ i „biskup“, I druge riječi u vezi s tim tiču se pape i biskupa uopće. Premda Šetka ističe da riječ pontifikat znači „služba, čast biskupa, pape“, neki rječnici ističu dvoznačnost riječi pontifikat: „1. služba, dostojanstvo pape i 2. vrijeme obavljanja službe jednoga pape“, ali previđaju da to obuhvaća i biskupe.
Tako je npr. pontifikalna misa „misa koju predvodi viši crkveni dostojanstvenik“ (Šetka). Da bi se izbjegla dvojba odnosi li se to samo na papu ili i na biskupe, veliki naš Matoš je uskliknuo: Vivat sumus pontifeks! Duh Sveti, koji vodi Crkvu Božju, podario nam je u posljednje vrijeme nekoliko velikih papa. Svaki od njih velik je na svoj način, ali svaki je veliki u Kristu. Svi nas podsjećaju na one prekrasne Mažuranićeve stihove o starcu svećeniku:
„Žarko sunce divno čudo gleda
gdje slab starac slabe krijepi ljude
da im snaga Bogu slična bude.“
Svojim nadnaravnim djelovanjem, koje nadilazi ljudsku moć, vratili su prvotno značenje riječi papa (otac) I prvotno značenje riječi pontifex (graditelj mostova). Kao da su se natjecali u očinskoj ljubavi prema svakom čovjeku i u gradnji mostova između svih država, naroda, vjera, rasa i kultura. Svijet je to prepoznao. Zato je ugled pape u današnjem svijetu tako velik.
Papin posjet svakom narodu, svakoj državi poseban je Božji blagoslov za sve. Nekoliko papa zaredom (a neki i više puta) pohodili su Crkvu u Hrvata. Još osjećamo u srcu snagu Božjega blagoslova s njihova posjeta!
