"Kada roditelji odu … cijeli svijet se promijeni. Ništa više nije isto. Odjednom više nema tog mjesta sigurnosti koje smo uzimali zdravo za gotovo. Više nismo ničije dijete, barem ne onako kako smo bili. Nema više toplih ruku koje nas grle kad se slomimo, nema onih poznatih riječi koje su liječile bol u grudima, nema pogleda punog razumijevanja — bez da išta kažemo.
Život postane hladniji, tiši, teži. Jer bez njih… nema tog štita koji nas je čuvao čak i kad toga nismo bili svjesni. Njihova prisutnost — to neizgovoreno utočište — nestaje. A mi ostajemo. Ogoljeni. Ranjivi. Sami. Kada roditelji zauvijek odu, postajemo siročad. Bez obzira imamo li 7 ili 70 godina. Jer gubitak roditelja nije samo smrt voljene osobe. To je gubitak dijela sebe. Dijela koji nas je stvorio, volio, vodio, vjerovao u nas kad sami nismo znali kako dalje
