Mali Ivica podigne ruku i upita: – Vjeroučitelju, a koliko ste vi do sada brda premjestili? Malo me je riječi naglo i žestoko zahvatilo poput riječi ovoga vica, kad sam ih davnog dana čuo na radiju od autora knjižice u kojoj su, s ostalim vicevima, i one zapisane. Ugasio sam radio i ostao u tišini. Toliko puta sam čuo Isusove riječi koje se spominju u ovom vicu i nikada nisam pomislio da se na mene odnose.
Znao sam druge pitati kolika je njihova vjera, a da pritom nisam sebe pitao ima li u mene vjere. Nisam se nikada zapitao bi li me ovaj dud poslušao i na moju riječ se premjestio s korijenjem u more. Nisam se pitao mogu li i ja danas brda premještati, nego sam ponavljao istim redom iste fraze, a da se nisam istinski potrudio razumjeti ih. Zato je prva ideja koja mi se rodila iz ovoga vica bila odluka da ću u širokome luku izbjegavati fraze u govoru vjere. Nema pogubnije stvari od fraza u govoru propovjednika, kateheta i vjeroučitelja.
Ako želiš nešto reći o vjeri u Boga Isusa Krista, reci to onda svojim riječima. Naš govor o vjeri nije ponavljanje naučenih lekcija o putovima spoznaje, niti verglanje poticajnih primjera i životvornih dokaza. Govor kršćanina je govor svjedoka. A budući da sam ja doživio susret s Kristom, onda ću o svom iskustvu u svojemu svjedočanstvu govoriti svojim riječima. I tako dolazimo do ključnoga pitanja: Jesam li doživio susret s Kristom? Jesam li uvjerljivi svjedok ili zahtjevni profesionalac? Čujem li ono što govorim? Razumijem li to i vjerujem li tim riječima?
Kada odgovorimo na ta pitanja, spremni smo za postavljanje sljedećega – Što ću sada? Na koji način ću premještati brda u dijelu svijeta u kojemu živim? Božja Objavljena Riječ nas uči da postoje dvije faze koje nas dovode do toga da možemo brda premještati. Prvu fazu, fazu opredjeljenja, pojašnjava sv. Pavao potičući nas da čeznemo za višim darima, a najizvrsniji put, put ljubavi, opisao je u poslanici Korinćanima.
Drugu fazu, fazu djelovanja, spominje sv. Jakov u svojoj poslanici. On, po Božjem nadahnuću, zapisuje, da vjera treba biti djelotvorna. I one koji tako ne čine apostol naziva šupljim glavama. A koja su to djela kojima možemo dokazati svoju vjeru i svoje opredjeljenje za Boga Isusa Krista, rekao nam je sam Spasitelj govoreći da će na konačnom sudu ljudi biti prosuđeni po tome kako se odnose prema onima koji su gladni, koji su žedni, koji su stranci, koji su goli, koji su bolesni, koji su neslobodni. I napominje da se neće spasiti onaj koji prosipa fraze blebećući kao poganin, nego onaj koji vrši volju Oca koji je u Nebesima.
Vjernik shvaća da mu se svakodnevno pruža prilika za obraćenje, za odgajanje vlastite naravi za plodonosnije milosno djelovanje. Stoga bi bilo vrijedno da u vremenu koje je pred nama svi mi uzmemo u ruke socijalne dokumente Katoličke crkve i pogledamo što Učiteljstvo govori na koji način se danas društvenim, socijalnim i političkim djelovanjem može služiti i pomagati čovjeku. Bilo bi dobro da se svakodnevno nadahnjujemo na socijalnim dokumentima Katoličke crkve, nastojeći da po nama u svijetu bude više dobra.
Time ćemo pokazati svoju vjeru. A bit vjere nije u spektaklu mijenjanja reljefa zemlje, niti je Kristu stalo do toga da se brda premještaju, nego mu je stalo do toga da se ljudi obrate i premjeste malo bliže Ocu. Valja vjerovati i činiti sve što se može pa će Bog čudesno umnožiti svako naše krhko nastojanje. Onda će, kada opet budemo pitani, svatko od nas moći dati svjedočanstvo: Nisam niti jedno brdo premjestio, nisam niti jedno stablo poslao u more, ali sam svoje vrijeme, materijalna dobra i ljubav darovao bratu i sestri koji su bili u potrebi.
Učinio sam da Bog po meni razbije kameno srce, raširi zgrčene ruke i otvori stisnute oči. Brda ostaju gdje jesu, ali su na njima utabani putovi glasonošâ Radosti, koji poput svoga Učitelja prolaze zemljom čineći dobro. Sunce i dalje zalazi za našim brdima, ali ja se ne bojim tame jer znam da i najmanje svjetlo pobjeđuje tamu. Stoga na plamenu darova koji su mi dani nastojim druge potaknuti da i oni gore za Boga, osvjetljavajući mrak braći i sestrama.
