„Za dane u kojima si došla, Djevice
Marijo,
i za one u koje nisi došla, neću ti moći
zahvaliti
osim u raju.
Ali za pljusku koju sam dobila,
za ruganje i uvrede,
za one koji su me smatrali ludom,
za one koji su me smatrali lažljivicom,
za one koji su me smatrali
koristoljubivom,
hvala Ti, Gospe.
Hvala ti što si napojio gorčinom ovo
srce prenježno, koje si mi dao;
hvala ti na Majci Josephini koja me
proglasila: posve beskorisnom!“
(Iz Pjesme svete Bernardice Soubirous)
Život Bernardice Soubirous, djevojčice kojoj se, ukazala „lijepa Gospođa“, 11. veljače 1858. u kojoj je prepoznala Blaženu Djevicu Mariju, bio je od djetinjstva prožet patnjom. Danas, kad vidimo oko sebe jadne ljude koje se, bahatošću, hirom i cinizmom bankara, bešćutno izbacuje iz svoga doma, obitelj male Bernardice bila je toliko zadužena, da je završila u zatvoru. I upravo je toj djevojčici, Blažena Djevica Marija rekla da joj je ime Bezgrešno Začeće… Zbog toga je još više trpjela od ljudi. Iz dana u dan, kako vidimo iz njene „ispovjedne pjesme“, nosila je svoj križ bolesti, krhkosti i slabosti, trnovu krunu poniženja, izrugivanja i omalovažavanja svake vrste čak i u samostanu. Trpjela je od onih koji su joj trebali biti duhovnom potporom i u ime Božje – zaštita i ohrabrenje. Njezine susestre, a kako vidimo iz ove pjesme, posebno, jer je bila poglavarica, časna majka Josephina, toliko su je ponižavale da je to, vjerojatno, razorno djelovalo na njezino krhko zdravlje. Do kraja svoga mladoga i patničkog života iz dana u dan prihvaćala je trnovu krunu gorčine, boli i poniženja bez prigovora onima koji su je stavaljali, ali sa zahvalnošću Onoj koju je tako bliskom i dobrom upoznala. Vjerujem da ju je Gospa osobno tješila i davala joj snage da sve to izdrži i prihvati s bolnom, bolnom ljubavlju. Danas grob sv. Bernardice Soubirous u Neversu, gdje je izloženo njezino neraspadnuto tijelo, posjećuje tisuće i tisuće hodočasnika – više ih je nego onih koji dolaze na teniski turnir, koji se održava u istom mjestu.
Ne znamo je li Majka Josephine ikada napisala svoju „Pjesmu pokajanja“ za bol i duhovne rane koje je nanijela svojoj slabašnoj, nepouzdanoj, priglupoj „niškoristi“ Bernardici. U povijesti Crkve ostala je zbog toga što ju, iako s bolom, upravo „niškorisna“ Bernardica, danas sveta Bernardica – spominje; kao Pilat koji je u povijest ušao jer je osudio nevinog čovjeka na smrt, Isusa Nazarećanina.
U svom Dnevniku s. Faustina, poljska redovnica, koja je umrla 1938. piše koliko je pretrpjela od svojih poglavarica i susestara, koje nisu mogle prihvatiti njezino svjedočanstvo – da joj Isus objavljuje svoje bezmjerno milosrđe… Proživjela je u svom samostanu i od Crkve mnoga poniženja, ali, kao Bernardica – nije se opirala, nije tužakala, nije samu sebe ni opravdavala, ni samosažalijevala, niti druge ogovarala, niti ikome prigovarala. Svaki novi trn na kruni koju su joj stvarale njezine susestre, pa i službenici Crkve prihvaćala je kao znak Isusove ljubavi s predanjem i povjerenjem. Da to trnje poniženja, „niškorisnosti“, prigovaranja i nerazumijevanja, imaju vrijednost Isusove trnove krune znale su i Bernardica i s. Faustina. Isto iskustvo je bl. Majka Terezija izrekla ovom slikom: „Kad te Isus s križa zagrli, Njegovo trnje s glave mora te raniti“. Pjesmu svete Bernardice i Dnevnik s. Faustine, danas također svete, možemo usporediti s patnjama Sluge Jahvina proroka Izaije. Trnje boli, poniženja bole, prigovaranja, ogovaranja i izrugivanja bole, ali kao i Isusova trnova kruna – sadrži pobjednički sjaj Uskrsnuloga!
Deset je godina prošlo od smrti svetoga Ivana Pavla II, miljenika naših srdaca i miljenika Božjeg. Sestru Faustinu proglasio je i blaženom i svetom, i umro upravo uoči blagdana Božanskog Milosrđa. Svi mi, koje je njegov život obogatio dobrotom, Božjom ljubavlju, vedrinom, milinom, beskrajnom ljubavlju spram Gospe i svakoga čovjeka, zahvalni smo Bogu što nam ga je darovao za suputnika. On nam je pokazao kako živi i kako trpi Isusov učenik; kako moli onaj koji je sav Gospin. Njegova dobrota, strpljivost i poniznost – nikada nije skrivao svoje bolno lice i fizičku krhkost. Svakome od nas može biti uzorom i dokazom kako Bog u Isusu na križu i Mariji pod križem – uvijek pobjeđuje. Kako se trnova kruna izrugivanja, poniženja i boli svake vrste prihvaćena u Isusovom i Marijinu duhu – pretvara u sjajnu pobjedu Uskrsnuloga i One “koju će svi naraštaji zvati blaženom“. S njima u društvu – trpjeti i živjeti s krunom poniženja i boli svake vrste – uvijek je pobjednički put Uskrsnuća!
I zato – u svakoj kušnji, bilo koje vrste, s pouzdanjem možemo moliti:
„Sv. Bernardice, sv. Faustino i sv. Ivane Pavle II, molite za nas, tako krhke i lomljive da smo uvijek spremni prije zaplakati u samosažaljenju nego prihvatiti trnje, i svaku bol predati Isusu – s ljubavlju!“
Više duovnih poticaja pročitajte OVDJE
