Dakle, smije li mladić koji živi s djevojkom (ili djevojka s mladićem) bez sklopljenoga crkvenog, ali i bez sklopljenoga civilnog braka, biti kum na krštenju, odnosno krizmi? Nadalje, smiju li oni koji su sklopili civilni brak, ali nisu ni crkveni, biti kumovi na krštenju ili krizmi? Ako kojim slučajem ne smiju, a ja nedvojbeno i sasvim pouzdano znam da su te osobe već upisane kao budući kumovi, jesam li, kao župljanin te župe, dužan upozoriti te osobe?
Tome nisam pretjerano sklon, jer iako ih poznam, s njima nisam odveć blizak, a i ne bih htio da ispadne da provodim neku svoju pravdu mimo župnika. No, jesam li, možda (dakako sve pod uvjetom da te osobe ne bi imale pravo biti kumovi), dužan upozoriti župnika na postojeću situaciju? Ako kojim slučajem župnik sasvim pouzdano zna (čak i neovisno o dojavama sa strane) za neku takvu situaciju, je li on dužan upozoriti osobu koja ima namjeru biti kum da zapravo ne bi smjela biti kum, barem dok vladaju te okolnosti, ili to nije potrebno?
Ukoliko ta osoba insistira na tome da bude kum, bez obzira na moguće zabrane, može li u tom slučaju župnik udovoljiti želji, ili je dužan uskratiti privolu za kumstvo? Zapravo, što je župnik u jednoj takvoj situaciji uopće dužan, a što vjernik laik, član te župe? Što ako ja ne učinim ono što bih bio moralno dužan?
Može li se reći da je to grijeh propusta i odnosi li se to i na župnika ako on ne upozori rečenu osobu, odnosno ne uskrati privolu za kumstvo?
Komentar mojeg prijatelja na ovakvo razmišljanje bio je da bi se osobe, kojima bi se zbog tih razloga uskratilo kumstvo, samo odbilo od Crkve, a ovako su ipak tu, te je dodao: »Uostalom, kad bi se striktno pridržavali kanonskoga prava, tko bi uopće smio biti kum? Pa ni osobe koje ne idu redovito na misu, već samo povremeno, ne bi smjele biti kumovi!« Je li to točno? I da zaključim: Je li sklopljeni crkveni brak, odnosno neživljenje s mladićem odnosno djevojkom prije braka ideal koji se za moguće kumstvo priželjkuje, ali se na tome ne treba insistirati, štoviše: na tome nije dobro insistirati?! Hoću reći: Gdje je tu granica između želja i stvarnosti?
Tko se kome tu treba prilagoditi: želje konkretnoj situaciji koja nije u stanju to poštovati, ili za to postoji i neko treće, bolje rješenje? Čitatelj
Plemenita je i ispravna Vaša želja da kumovi, bilo na krstu bilo na sakramentu potvrde, budu uzorni vjernici - to je svakako pastoralni ideal i cilj kojemu treba težiti. Kumstvo je javna služba pa je Crkva u svom Zakoniku kanonskoga prava precizno odredila iste i jedinstvene kriterije koje kandidati za kumstvo na krstu ili na sakramentu potvrde trebaju ispunjavati: Tako kanon 874. određuje: »Da bi se komu dopustilo preuzeti službu kuma potrebno je: 1) da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu; 2) da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka; 3) da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom; 4) da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom; 5) da nije otac ili majka krštenika.« Dakle, iz navedenih kriterija očito je da kumovi ne bi mogli biti vjernici koji bi sklopili samo civilni brak niti oni za koje bi se utemeljeno moglo reći da su javni grešnici te svojim životom sablažnjavaju. Osim očitih iznimaka, kad se zaista radi o javnoj sablazni, vrlo je teško izvana, sa strane, procijeniti jesu li mladić i djevojka koji su u vezi - i javni grešnici. Pitanje je pritom i to koliko to netko sa strane, a tko želi biti pravi Isusov učenik, uopće i treba procjenjivati, jer je Isus izričito rekao: »Ne sudite, da ne budete suđeni!« Kao čovjek koji se ravna po svojoj savjesti imate neosporivo pravo razgovarati s kandidatima za kumstvo koji su, po Vašoj procjeni, sporni, ali to može biti samo bratski razgovor, a odluku morate prepustiti njihovoj savjesti. Isto tako imate dužnost za opće dobro crkvene zajednice svoje mišljenje, svoje strahove i bojazni reći i župniku, ali opet i to mora biti samo bratski razgovor, a odluku morate prepustiti njegovoj savjesti. Naime, za župnikovo postupanje nije mjerodavno što i koliko on o kome zna - jer neka znanja može imati npr. i iz ispovijedi, a ta ga znanja strogo obvezuju na tajnu te ne može ni u kom slučaju po tim znanjima iz ispovijedi postupati - nego je mjerodavno radi li se u određenom slučaju stvarno o javnoj sablazni i javnim grešnicima ili ne. Pravno gledano, svaki vjernik »provodi život u skladu s vjerom«, osim ako je javni, notorni grešnik koji stvarno svojim životom sablažnjava. Stoga nije u pravu Vaš prijatelj kad tvrdi da bi malo tko mogao uopće biti kum kad bi se striktno primjenjivale odredbe kanonskoga prava. Naime, on, čini se, miješa pravnu i moralnu razinu pa misli da bi samo idealni, uzorni vjernici mogli biti kumovi. No, svakako jest pastoralni zahtjev da, ako je to moguće, kumovi budu oni koji se trude biti što bolji vjernici i koji će nastojati da krštenik ili krizmanik »provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno vrši s njim povezane obveze« - kako kaže Zakonik kanonskoga prava - no to se ne bi moglo postići zabranama prosječnim vjernicima da budu kumovi nego različitim oblicima pastoralnoga rada - naravno uz suradnju vjernika, o kojima zapravo ovisi koliko će sazrijevati u vjeri i svjedočenju vjere. Toliko je na Vaša pitanja moguće reći načelno, a ako Vas muči konkretan slučaj, onda je potrebno da o njemu otvoreno porazgovarate sa svojim župnikom. Konačnu, mjerodavnu riječ o spornom konkretnom slučaju ima pravo izreći mjesni biskup. Stoga se nakon razgovora sa svojim župnikom, zajedno s njim, ako slučaj ne možete riješiti, ili Vi sami, pismeno obratite svome biskupu koji je kao učitelj i poglavar pozvan izreći konačni pravorijek.
glas-koncila.hr
