Ako ga uopće ima uvijek je na štetu Istine. Toliko krvi, toliko bola, toliko ljudskih ludosti i zala kao plodovi pada na testu Istine i vlasti. „Stvar koja pokreće pitanje moći, a ne Istine nikada ne može biti istinita, nego moćna ili nemoćna. Tako je sila koja nije sila istine uvijek nasilje" (Lj. Rupčić). Upravo zato, tko god progoni Istinu, progoni i čovjeka. I obratno.
Pre bolna je bila povijest religioznih istina. Takozvane „spasonosne istine" ideoloških „creda" su bile upravo one istine koje su ljude razdvajale jednih od drugih i još uvijek žeđaju za tim da se ljudi mrze i ubijaju. Nikakva država ni religija ne može izreći ISTINE, a kamo li je odrediti. Istina ne pripada birokraciji nego Srcima od mesa, ne zakonima nego živim ljudima, ne simbolima nego ljudskoj zbilji.
„I evo tome znaka: Država i ljudi se općenito zgražaju nad sitnicama" – je li netko pustio mačku da padne sa krova ili nije zbrinuo štene, „a ignoriraju krupnice". Brinu se za male stvari ako su njihove, a zabacuju velike ako su protiv njih" (Lj. Rupčić). Vlast treba takvo vrijeme – vrijeme ludosti, vrijeme trivijalnog, vrijeme kiča, vrijeme duhovne i umne lijenosti. „Najteže je za Istinu u vrijeme kad sve može biti istinito, a najmanje Istina" (Lec).
Vlast bilo koje vrste, morat će shvatiti da osim prava govora u slobodi postoji još veće i važnije pravo – pravo da se govori Istina. Ali znaju oni da Istina ima mnogo protivnika, a sljedbenika samo pod Križem, stoga „tko danas govori Istinu zaprepašćuje svijet" (De Gaulle).
