Zašto moram ići na svetu misu? Što ja imam od mise? Poneki znaju, k tomu, dodati i sljedeću opasku: “Ma pogledaj samo tko sve tamo ide! A i oni svećenik mi baš ne odgovara. Star je, spor, ili premlad, nemotiviran, ponavlja se prepričavajući uglavnom tuđa iskustva…”. Kako se nositi s tim pitanjima? Što odgovoriti? Lakonski ih odbaciti ne uviđajući promjene u društvu u kojima se već poodavno stvari nekad neupitne više ne pretpostavljaju ili pak prepoznavati „znakove vremena“ i uviđati kako je sve manje samorazumljivo ići u crkvu, primati sakramente?
Treba vidjeti i to, makar to nikako ne bismo htjeli, kako će se navedena tendencija distanciranosti od Crkve vjerojatno u budućnosti i nastaviti. Imajući u vidu skandale vezane uz seksualno nasilje u Crkvi zadaća odgovaranja na neka neugodna pitanja postaje sve urgentnijom. Umjesto lakonskih odgovora ili naredbi „mora se“ ili oduvijek se tako činilo, pa makar i blago izrečene, sve je važnije protumačiti, osobito mladima, važnost sudjelovanja u slavljima Crkve i u različitim aktivnostima župne zajednice. Ovdje ćemo na navedena pitanja s početka teksta pokušati odgovoriti na jedan doista nekonvencionalan način. Umišljamo si da će taj način možda biti učinkovitiji od onoga klasičnog. Vrijedi barem pokušati. Naravno, u svakom od načina važno je podsjetiti na treću Božju zapovijed – Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji – koja se jednako odnosi na svakog krštenika.
Sve donedavno činilo se samorazumljivim „ići u crkvu“ i kao takvim onda i sasvim nepotrebnim pojašnjavanja. Da, takvim se činilo prije nekog vremena, danas, međutim, to više nije slučaj. Moderni ljudi sve više pitaju i opravdano žele dobiti odgovore na svoja pitanja, na svoje sumnje. Od strane Crkve i njezinih predstavnika, bilo svećenika bilo vjernika laika, bilo bi ne samo neozbiljno nego i duboko neevanđeoski prezreti takva pitanja i uskratiti odgovor ljudima koji žele znati što vjeruju, zašto vjeruju, čemu služi sv. misa itd. Čemu, dakle, služi Crkva. Koji je njezin smisao i zašto treba ići u crkvu?
Ljudi nisu savršeni ali se mogu usavršavati
Prvo što želim naglasiti odgovarajući na navedena pitanja odnosi se na našu ograničenost. Naime, poznajem neke vjernike koji redovito idu u crkvu i odlični su ljudi. Znam također i neke “vjernike” koji ne idu u crkvu a nisu dobri ljudi. I svatko od vas zna takve ljude. A znam i obrnute slučajeve: dosta ljudi koji su dobri ljudi iako ne idu u crkvu ili jako rijetko idu. Očito je dakle da su ljudi – ljudi, ograničena, grešna bića neovisno o tome idu li u crkvu ili ne idu.
Oni koji idu trebali bi biti još bolji ljudi upravo zato što idu u crkvu, što vjeruju u Boga, slušaju Njegovu riječ i nastoje po njoj i živjeti. A oni koji ne idu trebali bi ići – iz istog razloga: da budu još bolji ljudi; da slušajući Božju riječ samokritički promotre svoj život, svoje ponašanje i snagom odozgor kao i vlastitom ga promjene.
Zvuči jednostavno a opet tako zahtjevno. Dakle, što god radili mi smo uvijek ograničena bića i to je sasvim ok. Ta činjenica naše ograničenosti ili bolje naše smrtnosti je temeljna činjenica koja nas određuje. Ukratko, nismo savršeni ali smo usavršivi! Zašto to ističem? Zato što se nerijetko od ljudi koji idu u crkvu očekuje da budu savršeni. A ljudi, pa ni vjernici koji često idu u crkvu, nisu savršeni.
Ili da se poslužim jednom slikom pa makar možda i ne bila sasvim primjerena da tu zajedničku osobinu (krhkost) još bolje istaknem. Naime, činjenica je da su mnogi ljudi čak i nakon više posjeta liječniku – opet bolesni. Je li to licemjerno od njih?! Čudno pitanje zar ne? A zašto bi ljudi koji idu redovito u crkvu trebali biti savršeni? I jesu li licemjerni zbog svoje nesavršenosti? Nadalje, je su li savršeno zdravi oni koji idu liječniku? Nisu. Pa zašto onda idu? Pa upravo zato da bi bili zdraviji. Zar nije isto i s dolaskom u crkvu samo je u odnosu na liječnika ovdje naglasak na duhovnoj dimenziji, na duhovnom zdravlju.
Poslanje Crkve
Drugo što želim istaknuti jest misija Crkve. Ako mislimo da je cilj vjere samo to da se bude dobar čovjek onda Crkva i ne treba jer je očito da postoje dobri ljudi i izvan Crkve, odnosno izvan kršćanstva. Ako pak mislimo da je cilj vjere samo obrazovanje, usvajanje informacija o vjeri što ćemo onda kad budemo imali druge institucije koje isto tako dobro obrazuju pa i što se vjere tiče. Hoće li tada Crkva biti suvišna?
Što je zapravo pravo poslanje Crkve? Ako je to posvećenje i spasenje ljudi (po Kristu preko Crkve), a trebalo bi biti, onda taj zadatak nikad nije dovršen. U tom smislu i uloga Crkve nije statična – davanje informacija, vršenje obreda…, nego dinamična i podrazumijeva trajni odgoj i rast u vjeri. Ona, stoga, nije muzej koji čuva uspomene na divna djela, velike primjere, (poput sv. Franje, sv. Ante i sl.) nego zajednica ljudi koja zajedno putuje Bogu od koga je i došla.
Putujući Bogu ona se pridržava pravila koje je primila od svog Spasitelja Isusa Krista. A pravila su sasvim jasna: ljubi Boga i svoga bližnjega kao sebe samoga. Ne čini drugom ono što ne želio da drugi čini tebi itd. Napustiti, stoga, Crkvu pod izlikom kako u njoj ima previše nesavršenih ljudi, a vi kao savršeni ne želite nikako s njima dijeliti isto društvo, jednako je kao napustiti teretanu jer tamo ima previše ljudi koji nisu u formi.
Teretana i postoji zato da bi ljudi stesali formu. Napustiti je zbog toga što nekima to ne uspjeva, unatoč trudu, nije baš logično ni mudro zar ne? Nadalje, u teretanu se ne ide zbog drugih, već zbog sebe. Ako drugi i ne uspiju održati svoju tjelesnu formu, to još uvijek ne znači da i mi nećemo uspjeti. Isto vrijedi i za crkvu, samo što se u ovom slučaju ne radi o fizičkoj, već o duhovnoj formi. I u crkvi, trebamo to sebi posvijestiti, nije glavni ni svećenik ni vjernici, već Bog, Isus Krist. Njemu mi dolazimo u goste. Njegovu riječ slušamo, Njim hranimo dušu svoju. A to je neizmjerno, čak i onda kad je malo vjernika. I kad je svećenik stariji. I umoran. Uostalom, budući da ljepota osobe dolazi iznutra, iz duše a ne iz izgleda trebali bi i radi istinske ljepote češće ići u “duhovnu teretanu”.
Vjera je potreba svih a Crkva je pomoć koju nam je Spasitelj ostavio da nas upućuje i vodi k Bogu izvoru smisla našeg života i jedinoj osobi koja u potpunosti može ispuniti našu čežnju. Vjera nije neki skriveni kovčeg s blagom pa jednom kada ga otkrijemo stvar postane konačna. Ona nije ukras, križ u kući ili krunica u autu, nego živa stvarnost. Vjera je zapravo nutarnja borba i nje nema bez svakodnevne bitke, u kojoj se čovjek hrve ne toliko s drugim i njegovom zloćom, iako ni to nije isključeno, koliko sa samim sobom, svojim slabostima. Vjera je lijek, utjeha i snaga u svakodnevnom životu. Ona je milost i dar koji treba osobu i drugoga obogaćivati a ne strašiti.
Zna li Bog kako je nama?
Bog poslavši svoga Sina na križ, odnosno njegovom smrću dokida našu oholost u kojoj smo uvijek skloni sebe vidjeti kao one koji trpe, a Boga kao nekoga tko je iznad, koga naša sudbina ne dodiruje. Nakon Krista koji je dijelio našu ljudsku sudbinu i kao pravednik završio na križu, više ništa nije isto. Bog je u Njemu već sve prošao.
Mi, stoga, ne možemo više Bogu reći: „ne znaš ti“. Zna On kako se pati i kako je oštrica ljudske mržnje i nasilja ubitačna. Nakon Isusove žrtve nije On više kao neki nedodirljivi kralj na dalekom dvoru, nego jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu. Da, jedan od nas, a opet tako drugačiji. Drugačiji u vršenju volje Očeve. Dok mi čeznemo za priznanjima i slavom, On je od iste bježao: evanđelja pomno bilježe da je svaki put bježao od onih koji su ga željeli zakraljiti i na svoj način političkim putem i ekonomskim računicama stvarati kraljevsko Božje.
On je želio i želi učiniti to bez nasilja. Ne revolucijom koja traži protivnika, već duhovnom evolucijom koja traži suradnika u izgradnji svijeta po Njegovoj mjeri. Kako? Molitvom, snagom odozgor, zajedništvom. Zato je i ustanovio sakramenat ljubavi –euharistiju – preko kojega ostaje s nama da se u Njegovo ime okupljamo, slavimo, podržavamo u dobru i Njegovom snagom izgrađujemo naše odnose, našu zemlju i – cijeli svijet. Eto čemu služi Crkva i sveta misa: nastavku onoga što je Gospodin Isus započeo. Dao Gospodin da iz slavljenja sakramenata i molitve uvijek iznova crpimo snagu za ostvarivanje što boljih odnosa u obitelji, rodbini, na poslu, u školi, svugdje.
Vjera ako nije životna snaga koja nas vodi Bogu i jedne drugima, u radosti i žalosti, onda, možemo reći, nije ništa. Možda je tek poput nekog starog sata koji stoji u predsoblju i budi, doduše, lijepe uspomene ali ne ide i služi samo za ukras. Dao Gospodin da svi mi u vjeri pronađemo ključ za otkrivanje ljepote života te onda, prepoznajući u sebi i drugima najveće darove, i drugim darovima znamo jedni druge darivati.
Fra Ivica Jurić|franjevci-st.com
