S preko 29 000 registriranih čudesa, ovaj istočni katolički svetac sve više zaokuplja prostor u katoličkom svijetu i smatra se da je svetac s najviše registriranih čudesa u povijesti kršćanstva.
Relikvije svetog Šarbela u Hrvatskoj
Prošle godine u devetom mjesecu u hrvatskim je Križevcima pokrenuta molitvena zajednica posvećana svetom Šarbelu. Zanimljiva jer se rimokatolici okupljaju u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice, u središtu križevačke eparhije.
Na molitvu, slavljenje i formaciju zajednice okuplja vjernike rimokatoličkog obreda u zajedništvu s vjernicima istočnog obreda i svjedoči o bogatstvu katoličke crkve, baš kao što je to činio i Sv. Šarbel Makhluf, svetac cijelog svijeta i pripadnik Maronitske katoličke crkve, koji zagovara ne samo rimokatolike, nego je poznat upravo po čudesima brojnih ljudi čak i brojnih nekršćana, posebno muslimana koji također hodočaste na njegov grob u Libanonu, piše portal Vjera.hr.
Relikvije ovog čudesnog sveca u rujnu ove godine biti će svečano donesene upravo u katedralu Presvete Trojice u Križevce gdje će biti izložene trajnom štovanju svim vjernicima. I čuda će se događati u hrvatskom narodu, baš kao kao što se to događa i drgdje u svijetu gdje su prisutne relikvije ovog sveca.
Svetac pustinjak
Sveti Šarbel rođen je kao Josip (Youssef Mahkloul) u malom mjestašcu Beka’ Kafrah u maronitskoj obitelji u Libanonu 8. svibnja 1828. godine. Maronitska katolička Crkva je jedna od istočnokršćanskih crkvi koja je pod jurisidkcijom rimskog pape, a broji oko 3,5 milijuna katolika koji žive mahom u Libanonu i Siriji.
Kao mladom dječaku Josipu umire otac, a on već s 13 godina pobjegao je u samostan brdski samostan Anaju, koji se nalazi na 1200 metara nadmorske visine, po uzoru na dva ujaka koja su se posvetila redovničkom životu.
Majka i njegov stric, koji se bojao za sigurnost nećaka kao redovnika (ipak su živjeli u većinski muslimanskim krajevima pod turskom vlašću), nakon dva dana potrage pronašli su ga u samostanu no ipak su odustali od ideje da ga vrate doma. “Neka se vrši Božja volja, i neka Njemu bude ugodna moja žrtva“, riječi su njegove majke nakon kojih je bilo jasno kako će ići njegov životni put.
Opat samostana, prepoznavši u njemu sposobnosti i kreposti, poslao ga je u sjemenište u Kfifani, a u travnju 1859. godine – kao 31-godišnjak – primio je svećenički red. Po zaređenju, vratio se u svoj matični samostan u kojemu je ostao punih 16 godina.
Navodno nikada nije podigao oči s tla, lice mu je bilo obavijeno plaštem, osim ako mu je pogled bio prikovan za svetohranište tijekom euharistije.
No, kada mu se ukazala prilika da živi pustinjačkih životom i na taj način slavi Boga, Šarbel odlazi u zapuštenu pustinjačku nastambu na Anaju koja se nalazila 200 metara iznad samostana. Opat je ispunio njegovu želju, a Šarbel se u skromnoj nastambi zadržao do svoje smrti 1898. godine.
Na dan smrti pripisano mu je prvo čudo. Naime, Šarbelu se tada zaputila majka sa svojim hromim sinom, a oboje su ostali razočarani kad su čuli vijest da je omiljeni redovnik umro. Ipak, mladić je imao vjeru i pokušao je samo dodirnuti Šarbela, a prema svjedočanstvima, kad je to učinio, (redovnikovu ruku stavio je na svoja prsa i molio) osjetio je snagu te se uspravio i prohodao.
Mistične pojave na grobu
Prve noći nakon sprovoda sv. Šarbela, 24. prosinca 1898., iznad njegovog groba pojavila se blistava svjetlost tajanstvenog podrijetla, a bila je vidljiva na desetak kilometara. Taj se fenomen svjetla ponavljao svake noći mjesec i pol dana od dana sprovoda sv. Šarbela. Svjedoci ovog izvanrednog događaja bili su redovnici i stanovnici susjednih kršćanskih i muslimanskih sela, koji su počeli masovno hodočastiti na grob svetog pustinjaka.
Zbog toga je maronitski patrijarh iz sigurnosnih razloga naredio da se tijelo prenese u samostan.
Njegova grobnica otvorena je u prisustvu liječnika i drugih službenih svjedoka. U njemu je bilo vode i mulja, ali tijelo svetog pustinjaka bilo je netaknuto. Još jedan misteriozni fenomen je šokantna činjenica da je 67 godina iz tijela sv. Šarbel neprestano curila krv i plazma.
