Petar Perica rodio se 27. lipnja 1881. u selu Kotišina poviše Makarske. Tijekom školovanja u Makarskoj gimnaziji zapazio ga je 1895. godine splitsko-makarski biskup Filip Frano Nakić. Perica ga je u ime đaka pozdravio pjesmom koju je osobno napisao. Biskupu se pjesma jako svidjela pa se zainteresirao za marljivog i nadarenog đaka. Čuvši kako ima želju postati svećenikom, a da ga siromašna obitelj ne može školovati, ponudio mu je sjemenište u Travniku u Bosni, sjemenište koje su vodili isusovci.
Nakon travničkoga sjemeništa stupio je 1901. u novicijat Družbe Isusove u Velehradu u Češkoj. Nakon toga je humanističke nauke i retoriku učio u austrijskim kolegijima. Potom je skolastičku filozofiju studirao u slovačkoj Bratislavi pa je uslijedio magisterij u travničkome sjemeništu, a zatim studij teologije u austrijskome gradu Innsbrucku. Tamo je zaređen za svećenika 26. srpnja 1914., a mladu misu služio je 9. kolovoza iste godine u rodnoj Kotišini.
Valja svakako spomenuti da je Petar Perica za svojega apostolskog djelovanja u Splitu surađivao s Ivanom Merzom u namjeri da u Hrvatskoj osnuju svjetovni institut, o čemu je sačuvana njihova bogata korespondencija.
U Dubrovnik je došao u siječnju 1937. Tamo je postao apostol mladeži i pobožnosti Srca Isusova. Osobno geslo mu je bilo "Sve veća slava božanskoga Srca Isusova". Pater Pericu pratio je glas svetosti, što ga je počeo pratiti još kao mladića u travničkome sjemeništu, a umro je svetačkom, mučeničkom smrću na Daksi, otočiću nadomak dubrovačke luke Gruž, gdje su ga u noći s 25. na 26. listopada 1944. streljali partizani, bez suđenja i bez ikakvih dokaza krivnje. Zajedno s pater Pericom tada je pogubljeno najmanje 35 Dubrovčana, među kojima sedam svećenika.
Partizani su, vođeni bezbožnom komunističkom ideologijom, vidjeli u svećenicima Katoličke Crkve tzv. "narodne neprijatelje". Optužbe protiv svećenika ne samo da su bile lažne i neuvjerljive nego često i neinteligentne. Pogotovo su im smetali isusovci.
Razumije se da nikada nikakvoga suđenja nije bilo, sve su optužbe napisane nakon pogubljenja, da se pokuša naknadno zadovoljiti pravna forma. A o navodnim "provjerenim podatcima" dovoljno govori izjava Ante Jurjevića-Baje da partizani zapravo nisu znali za koga su isusovci tobože radili, za Engleze ili za Gestapo, kao da je riječ o nekoj uzgrednoj i beznačajnoj razlici.
Koliko su "optužbe" protiv patera Perice bile neutemeljene govore i svjedočenja da se više puta kod Talijana i njihove okupacijske vlasti zauzimao za oslobođenje građana Dubrovnika koje su talijani zatočili ili odvodili. Od talijanskih vlasti bio je i zatvaran, a iz zatvora su ga pustili zauzimanjem talijanskoga isusovca Giuseppea Valentinija, koji se u to vrijeme zatekao u Dubrovniku.
Komunisti su pogubili uzornoga kršćanskog humanista, čestitoga hrvatskog domoljuba te istinskog antifašista. Učinili su to iz ideološke mržnje, iz mržnje prema kršćanskoj vjeri. Zato je smrt patera Petra Perice mučenička, on je živio svetačkim životom i umro svetačkog smrću kao mučenik vjere u Krista.
Dubrovački biskup Mate Uzinić je 31. listopada 2012. predložio je da se za Petra Pericu, uz još neke svećenike, pokrene dijecezanski proces za utvrđivanje njihova mučeništva i proglašenja blaženima.
Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata
(autor: Petar Perica)
Zdravo, Djevo, svih milosti puna,
vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj.
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.
Blažena si, jerbo sva si čista,
zmijin dah ne okuži ti grud!
Zvijezda sreće i nama da blista,
noći grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.
