Tribune Chrétienne: Francuska i velik dio Europe prolaze kroz dubok proces dekristijanizacije. Kako, gledano iz Azije, objašnjavate taj pad?
Kardinal Malcolm Ranjith: Gotovo pedeset godina održavam bliske veze s Europom i svjedočio sam brzom i tragičnom procesu dekristijanizacije na tom kontinentu koji duboko volim. Kada sam 1973. prvi put posjetio jedan katolički njemački grad i kao bogoslov sudjelovao na nedjeljnoj liturgiji, zatekao sam crkvu ispunjenu vjernicima. Klupe su bile pune cijelih obitelji koje su snažno i oduševljeno pjevale te odgovarale na molitve.
Bio je to živ i radostan doživljaj za sve. Ondje su se nalazili misali Schott i veličanstvene orgulje. Danas, međutim, vidim brojne prazne klupe, u kojima uglavnom sjede stariji ljudi ili vrlo mala djeca, a liturgijsko sudjelovanje djeluje beživotno. U tim crkvama danas je vrlo malo mladih.
Širenjem sekularizma zapadna su društva postupno postala dekristijanizirana.
Taj je proces ubrzala i teološka revolucija koja je srušila čvrste stupove katoličke teologije. Oblici bogoštovlja, moralna načela i hijerarhijska struktura koji su obilježavali Crkvu prije rata bili su zbog toga znatno oslabljeni. Sekularistički pothvat, s imanentizmom koji iz njega proizlazi, gubitkom duhovne dimenzije te skretanjem prema individualizmu, hedonizmu i minimalizmu, doveo je do gubitka svijesti o vrijednosti ljudskog života i njegovu dostojanstvu.
Američki pisac i psihoanalitičar Erich Fromm, govoreći o tom razvoju, napisao je:
„Suvremeni je čovjek otuđen od samoga sebe, od svojih bližnjih i od prirode. Pretvoren je u robu i svoj život promatra kao ulaganje koje mu, u postojećim tržišnim uvjetima, mora donijeti najveću moguću dobit.” (The Art of Living, Unwin Books, 1972., str. 63–64.) Također je napisao: „Suvremeni čovjek ima sve: automobil, kuću, posao, djecu, brak, probleme, poteškoće, zadovoljstva, a ako mu ni sve to nije dovoljno, ima i svojega psihoanalitičara. Ali on sam nije ništa.” (Revolution of Hope, Bantam Books, Harper and Row, listopad 1968., str. 87.)
U međuvremenu se Europa suočava s ozbiljnom demografskom krizom, dok ekstremizam sve više podiže glavu. Može li doista prevladati takvo stanje? Da, vjerujem da može. No mora ozbiljno preispitati svoju savjest u svjetlu vlastite povijesti te filozofskih i duhovnih korijena i zauzeti jasniji stav prema onome što se dogodilo. Osim toga, Europa više nije kršćanska, s obzirom na to da u njoj živi velik broj ljudi koji nisu kršćani. Crkva bi trebala predvoditi taj proces promišljanja. Ne može se i dalje zadovoljavati sadašnjim stanjem i misliti da će se stvari same od sebe popraviti.
Potrebno je pokušati pronaći nov duhovni, teološki i pastoralni pristup. Crkveni poglavari moraju živjeti bliže svojim vjernicima: jednostavno, s dubokim pastoralnim osjećajem i u skladu s dostojanstvom svoje službe. Nažalost, posljednjih su godina i skandali naštetili naviještanju Evanđelja u tim Crkvama. Osim toga, mnoge europske Crkve naplaćuju „crkveni porez”, što nije u skladu s Kristovim naukom. Bilo bi bolje odustati od takve prakse i taj doprinos učiniti dobrovoljnim. Tako bi Crkva više ovisila o svojim vjernicima, a manje o vlastitoj imovini i ulaganjima. Takva bi odluka u početku mogla prouzročiti određene poteškoće, ali bila bi najprimjereniji način svjedočenja za Krista i autentične vjernosti duhu njegova nauka.
U posinodskoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Europa od 28. lipnja 2003. stoji: „Europa treba učiniti kvalitativni iskorak u osvješćivanju svoje duhovne baštine. Taj poticaj može proizaći jedino iz obnovljenog slušanja Evanđelja Isusa Krista. Odgovornost je svih kršćana zauzeti se za odgovor na tu glad i žeđ za životom.” (Ecclesia in Europa, br. 120.)
Tribune Chrétienne: Dok se kršćanstvo povlači, politički islam jača u nekoliko europskih zemalja. Kako gledate na taj razvoj?
Kardinal Malcolm Ranjith: U toj situaciji nema ničega neobičnog i ona ne mora nužno biti posljedica nekoga unaprijed osmišljenog plana. Riječ je o prirodnom procesu. Kršćanska društva postupno slabe jer prihvaćaju sekularne vrijednosti i na njima temelje svoje političke odluke, dok druge religije prisutne na tom kontinentu ne dijele istu opčinjenost sekularizmom. One svoje životne odluke temelje na vlastitim vjerskim uvjerenjima, što je ispravno i prirodno. Sekularizirano je društvo dualističko jer polazi od pretpostavke da čovjek može pripadati nekoj religiji, a da pritom nije dužan u javnom životu primjenjivati vrijednosti koje iz nje proizlaze.
Tako se događa da je čovjek u jednom trenutku vjernik, a već u sljedećem prisiljen postupati protiv svojih najdubljih duhovnih uvjerenja. To je proturječje s kojim se suočavaju sekularisti. Riječ je o shvaćanju koje pojedinca često prisiljava da postupa protiv vlastite savjesti. Ono ga depersonalizira i navodi da živi „dvostrukim životom”.
Islam i druge religije prisutne u Europi i na Zapadu ne prihvaćaju takvo proturječje kao nešto realno ili pošteno. Europa bi stoga od njih trebala učiti kako bi razumjela u čemu je zalutala.
Islam bi nam kršćanima mogao pokazati koliko smo postali „lažni”. U europskom društvu sve je vidljiviji stav odlučnog „nametanja vlastitih stajališta” prema islamu i drugim religijama. To nije put kojim bi katolička zajednica trebala ići. Katolici na ovu situaciju ne bi trebali odgovarati donošenjem zakona ili nametanjem sekularističkih praksi „drugima”.
Ne bi se smjelo posezati ni za ekstremističkim metodama protiv pripadnika tih religija. Ono što je potrebno jest pošten i iskren ispit savjesti, kako pastira tako i vjernika u našim Crkvama, kako bismo prepoznali pogrešne odluke iz prošlosti koje su dovele do ovako žalosnog stanja.
Potom je potrebno poduzeti hrabre i duboko duhovne korake kako bismo obnovili vjeru u Boga i Isusa, našega Spasitelja, te se vratili istinskim evanđeoskim vrijednostima, kako to od nas traži sam Gospodin.
Tribune Chrétienne: Prošloga rujna papa Lav XIV. poduzeo je svoje prvo apostolsko putovanje u Francusku, obilježeno iznimnim odazivom vjernika, osobito mladih. Kako gledate na taj posjet?
Kardinal Malcolm Ranjith: Putovanje pape Lava XIV. u Francusku bilo je iznimno uspješno. Isto se može reći i za njegov posjet Španjolskoj. Ono što je posebno dojmljivo u tim dvama putovanjima, upriličenima u dvije europske zemlje koje su snažno obilježene sekularizmom, radosno je i gorljivo sudjelovanje stotina tisuća mladih ljudi. Oni su svijetu jasno pokazali da duboko žele promijeniti način na koji Europa gleda na religiju, a osobito na kršćanstvo. Nedvosmisleno su izrazili želju za nastankom humanijega, duhovnijega i istinski preobraženoga svijeta, u kojemu će vjerske vrijednosti davati smisao ljudskom postojanju.
Čini se da to odražava određenu zasićenost načinom na koji su sekularizam i njegove vrijednosti usmjeravali naš kontinent. Mladi nam, čini se, poručuju: „Potreban nam je svijet nadahnut duhovnim vrijednostima, autentičnošću, istinskim bratstvom, pravednošću i društvenim skladom.”
Vjerujem da je papa Lav XIV. svojim neponovljivim stilom, jednostavnošću i duhovnim svjedočanstvom već dao vrlo snažan pozitivan poticaj procesu obnove našega kontinenta. Poziv koji upućuje u svojoj prvoj enciklici, Magnifica Humanitas, da „odustanemo od gradnje nove babilonske kule i udružimo snage kako bismo izgradili opće dobro, da čovječanstvo nikada ne izgubi svoju ljepotu i da svijet ponovno prepozna ljudsko srce kao mjesto u kojemu Bog želi prebivati” (Magnifica Humanitas, br. 16), poziv je na koji će ti mladi postupno odgovoriti sve dubljim zauzimanjem.
Crkveni poglavari tih zemalja trebali bi u tom razvoju prepoznati Božji dar i preispitati svoje teološke i pastoralne izbore, gledajući u budućnost s odlučnošću i nadom. Trebali bi učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi duhovnu dimenziju vratili u živote svojih vjernika.
Crkva Europi mora govoriti Božjim jezikom, jezikom ljubavi, a ne samo jezikom babilonske kule, njezinih struktura, bogatstva ili političke moći.
Tribune Chrétienne: Obnašali ste važne dužnosti u Kongregaciji za bogoštovlje za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. Budući da mnogi mladi katolici ponovno otkrivaju osjećaj za sveto, gregorijansko pjevanje, a neki i tradicionalnu liturgiju, kako tumačite taj fenomen?
Kardinal Malcolm Ranjith: Čini se da se mladi, osobito u zapadnom svijetu, odnosno u ekonomski najrazvijenijim društvima, okreću od hedonističkog shvaćanja života i prihvaćaju duhovniju viziju postojanja. To je prirodna posljedica spoznaje da radost i sreća ne mogu proizlaziti samo iz gospodarskog blagostanja.
Ključna je razlika u tome u kojoj mjeri mi ljudi radost i sreću možemo pronaći u „imati”, a ne u „biti”. Potrošački društveni i gospodarski sustav, koji je u velikoj mjeri zavladao ljudskim životom, ne predstavlja istinski svijet vrijednosti jer ne pruža duboki smisao postojanju. On nudi samo tjelesno zadovoljstvo. Poput je fatamorgane u pustinji. O tome je govorio i Isus u svojem nauku o materijalnim dobrima.
Pokazao nam je koliko je isprazno smatrati bogatstvo i blagostanje putem osobnog ispunjenja. Isus nas je poučio kako živjeti herojskim i radosnim životom, životom koji ima smisao i puninu. Upozorio nas je na napast da bogatstvo ili njegovo gomilanje smatramo izvorom vječnosti i beskrajne radosti (Lk 12, 18–21; Lk 18, 18–25).
Europa bi trebala ponovno otkriti svoje povijesne i kulturne korijene, a osobito svoju povezanost s kršćanstvom. Žalosno je bilo vidjeti da su, unatoč opetovanim apelima svetoga pape Ivana Pavla II., čelnici Europske unije odlučili u preambuli svojega Ustava ne spomenuti judeokršćanske korijene njezine povijesti, kulture i razvoja. Jednostavno rečeno, takav stav nalikuje ponašanju čovjeka koji „odbacuje ljestve nakon što se njima popeo”.
Europa mora tražiti svoje duhovne korijene, osobito vjernost Isusu i nasljedovanje koje je prihvatila još u prvim stoljećima kršćanske ere. Nažalost, Zapadna Crkva podlegla je napasti očaja i nedostatka vjere te napustila vlastitu duhovnu i liturgijsku baštinu, vjerujući da je dovoljno jednostavno ići ukorak s vremenom. To je pogreška.
Kršćanstvo, odnosno Isusov nauk, nije konformističko i uvijek je novo. Ne može se okameniti ni u jednoj filozofiji ni u jednoj misaonoj struji. Crkva ne smije dopustiti da je progutaju ni modernizam ni tradicionalizam. Ona mora predstavljati nauk Gospodina Isusa kao put prema sreći u sadašnjem životu, ali i u životu koji dolazi.
Čovječanstvu mora pružiti nadu u Kraljevstvo Božje, koje je izvor svake nade.
To je Kraljevstvo „prisutno ondje gdje je On ljubljen i gdje njegova ljubav dopire do nas. Samo nam njegova ljubav daje mogućnost da iz dana u dan ustrajemo trijezno i razborito, a da pritom ne izgubimo žar nade, u svijetu koji je po svojoj naravi nesavršen. Njegova je ljubav ujedno jamstvo postojanja onoga što tek nejasno naslućujemo, a ipak iščekujemo u dubini svojega bića: života koji je uistinu život.” (Benedikt XVI., Spe salvi, br. 31.)
Tribune Chrétienne: Osobito u Njemačkoj pojedine struje unutar Crkve žele promijeniti njezin nauk o homoseksualnosti, spolnom moralu ili ređenju žena. Koliko se Crkva može mijenjati u tim pitanjima, a da pritom ne dovede u pitanje nauk koji je primila?
Kardinal Malcolm Ranjith: Krajnje mjerilo svakoga doktrinarnog ili moralnog stajališta ne može biti ništa drugo doli sam Isusov nauk, kako nam je prenesen u četirima evanđeljima.
Kao što znamo iz Isusova nauka, njegovi moralni zahtjevi mogu se smatrati vrlo strogima. Primjerice, govoreći o požudi, Isus izjavljuje: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu.” (Mt 5, 28.) Jednaku strogost nalazimo i u pitanju rastave braka, o kojoj Isus kaže: „Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub; i tko se oženi otpuštenom, čini preljub.” (Mt 5, 32.) Isti nauk nalazimo u Marku 10, 11–12 i Luki 16, 18. Bit je u tome da se same Isusove riječi i njegovi moralni zahtjevi, koji se odnose na čitav niz društvenih i osobnih odluka, ne mogu mijenjati prema nečijim hirovima ili sklonostima, pa ni prema sklonostima crkvenih pastira.
Kada je sveti papa Ivan Pavao II. donio svoju konačnu odluku o svećeničkom ređenju žena, izjavio je:
„Evanđelja i Djela apostolska potvrđuju da je taj poziv upućen u skladu s vječnim Božjim naumom: Krist je izabrao one koje je sam htio (usp. Mk 3, 13–14; Iv 6, 70), i to u zajedništvu s Ocem, ‘po Duhu Svetome’ (Dj 1, 2), nakon što je proveo noć u molitvi (usp. Lk 6, 12). Stoga je Crkva, kada je primala u ministerijalno svećeništvo (LG 28), uvijek priznavala kao trajnu normu način na koji je postupao njezin Gospodin, izabravši dvanaestoricu muškaraca koje je postavio za temelj svoje Crkve (usp. Otk 21, 14).
Ti ljudi, naime, nisu primili samo neku službu koju bi poslije mogao obavljati bilo koji član Crkve, nego su bili na poseban i dubok način povezani s poslanjem samoga utjelovljenoga Logosa (usp. Mt 10, 1–7; 28, 16–20; Mk 3, 13–16; 16, 14–15).
Apostoli su postupili na isti način kada su birali svoje suradnike (usp. 1 Tim 3, 1–13; 2 Tim 1, 6; Tit 1, 5–9), koji su ih trebali naslijediti u njihovoj službi. Taj je izbor obuhvaćao i one koji će kroz povijest Crkve nastaviti poslanje apostola predstavljajući Krista Gospodina i Otkupitelja.” (Usp. Lumen gentium, br. 20–21; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1577.)
Zaključak toga dokumenta bio je nedvosmislen.
Sveti papa Ivan Pavao II. svečano je izjavio: „Izjavljujem da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti ženama svećeničko ređenje te da tu odluku svi vjernici Crkve trebaju smatrati konačnom.” (Ordinatio sacerdotalis, br. 4, 22. svibnja 1994., svetkovina Duhova.)
Naknadno je pojašnjeno da tu izjavu svi katolici trebaju smatrati proglasom ex cathedra. Stoga je jasno da nijedna crkvena vlast, bilo sinodsko vijeće ili biskupska konferencija, nema ovlast ni mandat mijenjati nauk, moral ili crkvenu praksu koju je htio Isus, pozivajući se isključivo na autoritet mjesnog biskupa, biskupske konferencije ili sinodske skupštine, osobito kada je to protivno Kristovu nauku i njegovim moralnim zahtjevima.
To načelo jednako vrijedi za Crkvu u Njemačkoj kao i za Crkvu u bilo kojoj drugoj zemlji.
O pojedinim pitanjima, osobito onima koja se odnose na crkveno upravljanje i zajedništvo, može odlučivati mjesna biskupska konferencija ili sinodsko tijelo. Međutim, ta tijela ne mogu odlučivati o promjeni onoga što je sam Krist zahtijevao, niti onoga što pripada vjeri i moralu Crkve, a proizlazi iz njegova nauka. Osim toga, zapadne zemlje ne mogu samostalno odlučivati o pitanjima nauka, morala i crkvenih službi bez uvažavanja ostatka Crkve.
Tribune Chrétienne: Četvrtoga rujna pozvali ste katolike Šri Lanke da mole krunicu kako bi napokon izašla na vidjelo puna istina o napadima na Uskrs 2019. godine. Što još, sedam godina poslije, treba otkriti i što se nadate postići tom duhovnom mobilizacijom?
Kardinal Malcolm Ranjith: Na prvi pogled činilo se da su napade na Uskrs 2019. počinili mladi islamisti iz Šri Lanke, vođeni krajnjom mržnjom prema kršćanima. Napadi su izvedeni 21. travnja 2019. na tri bogoslužna mjesta – dvije katoličke crkve u Colombu i jednu pentekostnu crkvu u istočnom gradu Batticaloi – kao i na tri velika turistička hotela u Colombu. Poginule su 273 osobe, uključujući strane turiste, a više od 500 ih je ranjeno, pri čemu su neki zadobili trajne posljedice. Bila je to strašna tragedija. Sve su te crkve bile potpuno uništene.
Sveti Otac, papa Franjo, nakon što je doznao za tu tužnu vijest, nije samo izrazio blizinu žrtvama i katoličkoj zajednici nego je i znatnim novčanim prilogom financijski podupro program pomoći žrtvama i njihovim obiteljima.
Čak je organizirao susret sa skupinom žrtava koje su u tom nasilju zadobile teške ozljede. Susret je održan u Vatikanu 25. travnja 2022. U cijelom tom slučaju najvažnije je bilo otkriti što se doista dogodilo i tko je organizirao napade. Jesu li iza njih stajali isključivo ekstremistički bombaši samoubojice ili se iza napada krilo još nešto? Naime, gotovo odmah nakon napada počele su kružiti glasine o političkoj zavjeri.
Činjenica da lokalni politički čelnici, kao i visoki dužnosnici nacionalnog sigurnosnog aparata, nisu učinili baš ništa kako bi spriječili napade, premda su još 4. travnja te godine primili četiri prethodna upozorenja indijskih obavještajnih službi, kao i njihov ravnodušan odnos prema zahtjevima za transparentnom i brzom istragom, dodatno su učvrstili sumnje među stanovništvom.
Pojavili su se određeni pokazatelji koji su upućivali na to da su ti napadi doista imali političku dimenziju.
Te su sumnje dodatno ojačale nakon što je Hamzeer Moulana, tajnik bivšega ministra i zastupnika Sivanesathuraija Santhirakanthana, zvanog Pillayan, javno ustvrdio u emisiji emitiranoj 5. rujna 2023. na britanskom kanalu Channel 4 da su napadi bili dio zavjere koju je organizirao dio vojne obavještajne službe, pod vodstvom Suresha Saleha.
Prema njegovim tvrdnjama, cilj je bio osigurati pobjedu Gotabaye Rajapakse na predsjedničkim izborima zakazanima za studeni 2019. On je tijekom završnih faza građanskog rata u Šri Lanki obnašao dužnost ministra obrane.
Moulana je tvrdio da je vojna obavještajna služba preko njega redovito isplaćivala novac bombašu samoubojici Zaharanu Hashimu i njegovoj skupini te da je pomagala toj terorističkoj organizaciji u pripremi bombaških napada. Prema njegovim riječima, organizatori zavjere vjerovali su da će takvi napadi izazvati val protumuslimanskog bijesa među većinskim sinhaleškim stanovništvom i potaknuti ga da glasuje za Rajapaksu, zagovornika čvrste politike sinhaleškog nacionalizma, čime bi mu osigurali pobjedu na predsjedničkim izborima.
Unatoč iznošenju tih informacija, moćni politički krug oko Rajapakse organizirao je otpor nastojeći u potpunosti opovrgnuti istinitost tih optužbi.
Nakon što je pobijedio na izborima, Rajapaksa je doista učinio sve što je mogao kako bi zaustavio istrage ili ih usmjerio dalje od bilo kakve moguće odgovornosti s njegove strane za te napade. Čak i nakon što ga je narodni ustanak svrgnuo s vlasti, predsjednik izabran uz potporu Rajapaksine političke stranke, koja je imala većinu u parlamentu, nastavio je istu strategiju opstruiranja istraga.
Godine 2024. na vlast je došla nova vlada koja je obećala provesti poštenu istragu o tom pokolju. Pokrenula je transparentniju i vjerodostojniju istragu. Međutim, poražena politička skupina, koja je željela sve zataškati, započela je kampanju s ciljem ometanja istraga koje su bile u tijeku i oslobađanja Saleha i njegovih suradnika svake odgovornosti za ta ubojstva.
Nastavili su pokretati brojne sudske postupke, organizirati javne prosvjede i voditi medijske kampanje.
Čak su se poslužili i Općom bolnicom u Colombu, u kojoj je Saleh, koji nije surađivao s istražiteljima, glumio bolest te bio hospitaliziran više od stotinu dana. Sve je to imalo za cilj što više oslabiti, ometati, blokirati, pa čak i uznemiravati istražitelje i njihove istrage kako bi se spriječilo iznošenje istine na vidjelo.
Zato smo pozvali naše katoličke vjernike da mole još gorljivije, zazivajući Božju pomoć kako bismo prevladali ovu situaciju.
Tribune Chrétienne: Nakon građanskog rata, napada 2019. i niza političkih i gospodarskih kriza, u kakvom je danas stanju Katolička Crkva u Šri Lanki?
Kardinal Malcolm Ranjith: Politička i gospodarska kriza koja je pogodila Šri Lanku nakon građanskog rata i napada na Uskrs 2019. uvjerila je sve veći broj ljudi da su našoj zemlji potrebne korjenite političke promjene. Naime, gotovo svi politički čelnici koji su se izmjenjivali na vlasti od 1948. postupno su dopustili da naša domovina potone u razjedinjenost i otvorene sukobe, gospodarski kaos, duboku korupciju, nedisciplinu, nejednakost, pa čak i pokušaje političkog upletanja u rad pravosuđa i u dosljednu primjenu vladavine prava.
Godine 2024. zemlja je izabrala novu vladu koja je obećala novi politički početak, utemeljen na transparentnom upravljanju, poštenju, strogom poštovanju vladavine prava i viziji usmjerenoj prema budućnosti. Novi je početak tako već pokrenut, a Crkva mora, koliko god može, pridonijeti toj preobrazbi prema većoj pravednosti i istinskoj demokraciji. Crkva se mora suočiti i s novim izazovima jer je proces sekularizacije, koji zahvaća cijeli svijet na gospodarskom i društvenom području, počeo utjecati i na nju, stvarajući nove pastoralne probleme. Sekularizam je shvaćanje koje nastoji uništiti ljudsku dušu i koje sreću promatra kroz materijalno bogatstvo, blagostanje i zadovoljenje osobnih želja.
On uspostavlja kulturu „imati”, a ne kulturu „biti”. Mjesna Katolička Crkva čini sve što može kako bi ostala vjerna Gospodinovu pozivu da jača vjeru svoje braće. Izazova je mnogo. Ipak, naša zemlja, Šri Lanka, duboko azijska po svojem duhu i stoga baštinica snažne religioznosti drevnih vjerskih tradicija, i dalje se odupire sekularizmu i duhovnoj oskudici koja iz njega proizlazi.
Naši su vjernici duboko oblikovani kulturnim i duhovnim okruženjem koje je prožeto azijskom religioznošću. Stoga je žeđ za duhovnom dosljednošću duboko ukorijenjena. U takvom okruženju svećeničkih i redovničkih zvanja još uvijek ima relativno mnogo. U našim župama odnosi između svećenika i vjernika bliskiji su. Znatan dio župljana i dalje sudjeluje na nedjeljnoj misi, prima sakramente i ostaje privržen svojim duhovnim tradicijama.
Obiteljski život i dalje je snažan, premda se i on suočava s poteškoćama. Imamo vrlo razvijenu mrežu malih kršćanskih zajednica koje se sastaju svaki tjedan ili svaka dva tjedna kako bi zajedno razmatrale Božju riječ i molile. Sada se krećemo prema sinodskom pristupu crkvenom životu, u skladu sa željama Svetoga Oca. Ipak, u pastoralnom pristupu vjernicima moramo i dalje pokazivati budnost i razboritost. Morat ćemo voditi računa o očuvanju i razvijanju molitve, vjernom slavljenju sakramenata te bliskim vezama između pastira i njihovih zajednica.
Tribune Chrétienne: Sveta Stolica nastavlja dijalog s Pekingom, dok pitanje slobode kineskih katolika ostaje osjetljivo. Kako taj dijalog uskladiti s obranom onih koji su ponekad platili vrlo visoku cijenu zbog svoje vjernosti Crkvi?
Kardinal Malcolm Ranjith: To je u osnovi pitanje koje treba riješiti dijalogom. Kina je država sastavljena od brojnih etničkih skupina i religija. S političkog gledišta, očuvanje jedinstva te velike zemlje oduvijek je bilo osobito osjetljivo pitanje, kako na emocionalnoj tako i na kulturnoj razini. Takva je pitanja bolje prepustiti rješavanju mjesnim crkvenim poglavarima i političkim vlastima jer bi svako upletanje izvana moglo dodatno zakomplicirati situaciju.
Samo oni koji u Kini prakticiraju katoličku vjeru mogu doista znati koji je najbolji način za rješavanje te situacije. Sveopća Crkva trebala bi imati samo diskretnu ulogu i pomagati u poticanju veće otvorenosti na objema stranama.
Cilj je potaknuti kinesku vladu i mjesnu Katoličku Crkvu, kako njezin službeno organizirani dio tako i njezinu podzemnu zajednicu, da uspostave proces dijaloga koji bi mogao dovesti do rješenja.
