Osobito je to tako u onim zemljama, većinom europskim, koje su svojevrsne rukometne velesile. Još od svojih prvih godina samostalnosti taj krug rukometnih velesila čini i Hrvatska. Olimpijske igre 1996. i 2004., Svjetsko prvenstvo 2003. te tolika druga velika natjecanja na kojima smo osvojili medalje smjestila su našu rukometnu reprezentaciju u sam vrh rukometne elite. I ponosni smo na to. Ovih dan u tijeku je Europsko prvenstvo u Poljskoj. Rijetki su oni koji to ne znaju nakon veličanstvene pobjede naših reprezentativaca nad domaćinom Poljskom. Pobjeda kojom smo izborili polufinale podigla je euforiju u cijeloj Domovini učinila nas je sretnima i ponosnima. Ta slast pobjede nije nestala ni nakon ovog poraza od Španjolske u polufinalu.
Biti svjestan vlastitih granica
Utakmice protiv Poljske i Španjolske dvije su različite priče. Ova posljednja utakmica obilježena je jednim početnim zanosom, zatim naglim padom, a onda traženjem načina kako ispraviti stvar. Sport je sam po sebi lako prenosiv u svakodnevni život. Ako pitate sportaša, on na život nerijetko ni ne zna gledati nego kao na natjecanje. Nije sad toliko važno je li to ispravno ili nije. Želio bih primijetiti jednu drugu stvar. Naime, u svojem svakodnevnom životu, na običnim stvarima koje činim iz dana u dan, u svojim različitim obvezama vidim ovu spomenutu sportsku dinamiku. Toliko toga započnem raditi punim srcem. Trudim se i radim najbolje što mogu, a onda odjednom – pad. Raspad sustava. Više ništa ne ide kako čovjek hoće. I takav jedan period traje neko vrijeme. I ti se trudiš, radiš, mučiš se, ali nikako se vratiti u onaj trenutak prije. Čini mi se, prema mom vlastitom iskustvu, da se to jako često dogodi jer sam nisam svjestan svojih granica. Uza sve dobre želje i namjere, čovjek nerijetko nije fizički, psihički ili duhovno spreman na iskorak. Važno je to primijetiti i ne očajavati, nego ustrajati u onom dobru koje u tom trenutku možeš ponuditi. I biti zahvalan.
Granice su tu da se pomiču
Utakmica s Poljskom druga je priča. Svi smo u tu utakmicu ušli s malim očekivanjima. Tko je mogao očekivati da će naši dečki moći pobijediti 11 razlike i proći dalje? A oni su pobijedili 14 golova razlike. Svijet u kojem mi živimo svijet je lažne realnosti. U njemu nema mjesta za iznenađenja, nema mjesta za heroje. Svijet lažne realnosti ne poznaje srce, u njemu postoji samo matematika. Svijet je to u kojem se nije mogla dogoditi ona večer i onaj veličanstveni duh koji je donio pobjedu. Ali to je i svijet koji je te večeri, u utakmici s Poljskom, poražen, a pred svima nama zasjao je onaj drugi svijet – svijet mogućega, svijet u kojem smo Poljake tukli 14 golova razlike. Ovdje želim primijetiti jednu drugu stvar. Toliko puta u svome životu zatvorio sam se u vlastite granice, granice koje su mi drugi nametnuli ili koje sam sebi sam odredio. A trebao sam prijeći te granice. Ići naprijed pa makar i boljelo. Jer, kao što su naši rukometni reprezentativci uz veličanstvenu igru i zalaganje pobijedili onu granicu od 11 golova, tako sam i ja mogao pobijediti svoje granice. I još uvijek mogu.
Nakon utakmice sa Španjolskom izbornik je kazao da su se dečki potrošili i da je glavni krivac poraza manjak energije. Jasno je prepoznao granice svoga tima, nije krivio suce, zvijezde ili lošu sreću, nego priznao stvar kakva jest. Dva dana ranije, na pitanje kako to da su naši tako moćno dobili Poljake, odgovorio je da je to čudo iz Međugorja i da se nikada ne treba kladiti protiv Isusa i njegove Majke. Uistinu, granice su tu da nam pomognu. Otkrivši svoje granice često možemo sebe sačuvati od razočaranja, srdžbe i tjeskoba svake vrste. Ali, granice se mogu prijeći, čovjek može napredovati i ići dalje. A poučak našeg izbornika govori nam kako za ispravan korak naprijed, za pravo nadilaženje sebe potrebna nam je, uz sve vlastite snage, i pomoć neba. Ne bojmo se zato, dok otkrivamo vlastite granice, tražiti pomoć od Gospodina kako bismo nadišli te svoje granice – ako je to njegova volja.