Božić se danas pokušava prikazati kao nešto „neutralno“. Kao univerzalni osjećaj topline, kao sezonsku emociju, kao folklor bez izvora. U javnom prostoru sve je manje jaslica, sve više „zimskih blagdana“, sve manje imena, sve više apstrakcija. To nije slučajno. Neutralnost je samo drugo ime za brisanje smisla.
Jer Božić s Bogom nosi poruku koja smeta: da istina nije proizvod dogovora, da smisao nije konstrukcija, da čovjek nije sam sebi mjerilo. Dijete u jaslama ruši svaku ideologiju koja želi oblikovati „novog čovjeka“ bez neba. Zato se Božić ne napada frontalno, nego potajno – razvodnjavanjem, preimenovanjem, relativiziranjem.
No tu dolazimo do dobre vijesti: taj projekt ne uspijeva.
Povijest je jasna. Sve što je pokušalo istisnuti Boga iz središta – na kraju se raspalo pod vlastitom težinom. Ideologije stare stoljeće danas su muzejski eksponati, a jaslice su i dalje žive. Zašto? Jer Božić nije ideja. On je događaj. A događaji se ne mogu poništiti uredbama.
Upravo zato poruke iz Međugorje imaju toliku snagu u ovom vremenu. Gospa ne govori jezikom politike, nego istine. Ne dolazi s optužbama, nego s pozivom. U njezinim porukama stalno se ponavlja isto: bez Boga nema mira, ali s Bogom uvijek postoji izlaz. To nije prijetnja – to je nada.
Nije slučajno da Majka uporno poziva na molitvu, post, obraćenje. To su tihi činovi koji mijenjaju svijet iznutra. Sustavi se boje upravo toga: čovjeka koji kleči, jer on više nije podložan svakoj naredbi. Čovjeka koji moli, jer on zna da iznad vlasti postoji Autoritet. Čovjeka koji vjeruje, jer on ne pristaje na laž čak ni kad je zapakirana kao „napredak“.
Božić danas zato postaje razdjelnica. Ne između ljudi, nego između pogleda na stvarnost. Ili vjerujemo da je čovjek sam i prepušten eksperimentima moći – ili vjerujemo da je ljubljeno dijete Boga. Ta se istina ne može učiniti neutralnom.
I baš tu se rađa nada.
Jer dok se Božić pokušava gurnuti u privatnost, on se vraća svojoj biti. Manje buke, više tišine. Manje kulisa, više srca. Možda se jaslice uklanjaju s trgova, ali se ponovno grade u obiteljima. Možda se Božić preimenuje u dokumentima, ali se još uvijek izgovara u molitvama.
Bog se ne povlači. On se, kao i uvijek, rađa tamo gdje ga se pusti. U skromnosti. U istini. U onima koji ne traže neutralnost, nego smisao.
Zato možemo mirno reći: Božić bez Boga nije budućnost – nego slijepa ulica.
A Božić s Bogom, čak i kad je potisnut, uvijek pronađe put.
Jer Svjetlo ne treba dopuštenje da svijetli.
Marina Župan/Medjugorje-info.com
