Djeca idu u školu. Neka trčkaraju, neka idu u parovima ili manjim grupama. Među njima sam i ja, njihova nastavnica. Iza sebe čujem razgovor dvoje djece:
„Svaku večer prije spavanja moja mama me poljubi,“ čujem siguran glas djevojčice.
Nakon nekoliko koraka u tišini čujem:
„A mene tata nikada ne poljubi.“
Okrenem se, vidim dječaka i djevojčicu koje ne poznam, i pitam dječaka:
„A mama? Poljubi li te ona?“
Dječak nakon nekoliko trenutaka tiho kaže: „Ja nemam mamu. Moja je mama umrla.“
Tišina… Muk… Ništa više nismo rekli. Ni djevojčica, ni dječak, ni ja… Gutala sam suze… Svo smo troje zajedno ušli u školsko predvorje. Čim sam ušla u zbornicu, zamolila sam njegovu učiteljicu da mi kaže kad mu je mama umrla. „Iznenada, kad je on bio u prvom razredu.“ Objašnjavala je dalje, ali ju više nisam mogla pratiti. Sve je bilo pretužno. Zapamtila sam dječakovo ime i prezime i kad sam mu, kasnije, predavala, zamijetila sam da je uvijek bio pomalo odsutan, tih, miran dječak… Mladić koji je odrastao bez majke…
Druga priča: Imam sreću biti u rodnoj kući dragog pape Ivana Pavla II. u Wadowicama. Zahvalnost Isusu i Mariji ispunjavaju mi dušu dok hodam po sobama, gledam izložene predmete iz Papina života, fotografije… Jedna fotografija iznimno je znakovita po svojoj poruci i po tekstu koji ju objašnjava: devetogodišnji dječak Karol Wojtyla – prvopričesnik u svečanom bijelom odjelcu sa svijećom u ruci stoji pored stolića na kojem je „sveta slika“ s podatcima o samom prvopričesniku. Posebnost i potresnost ove fotografije je u činjenici da je samo dan nakon njegove Prve pričesti dječak Karol Wojtyla ostao bez majke. Kao četrnaestogodišnjak ostao je bez starijeg brata, a kad mu je bilo 21 godina – umro mu je i otac. Mladić s tek navršenom 21. godinom, posve sam na svijetu, u užasu Drugog svjetskog rata – odlučio je sav svoj život posvetiti Isusovoj Majci, i postati svećenik. „Totus Tuus“- Sav Tvoj izraz je posvećenja Blaženoj Djevici Mariji koju je Ivan Pavao II. stavio i u svoj papinski grb. Danas je „Totus Tuus“ poznat u cijeloj Crkvi kao znak predanja Gospi – jednog sveca jedinoj Majci dječaka, mladića, svećenika, biskupa, pape, sveca!
Marija iz Nazareta, Isusova Majka, Djevica i Majka, supruga i udovica, uznesena na nebo i danas je, kao i Njezin uskrsnuli Sin, živa, prisutna i majčinski zauzeta za svakog čovjeka.
Bog je stvorio majku da, jednom, kad kao čovjek dođe na Zemlju, ima nekoga to će ga uvijek voljeti, tko će ga, dok je dijete uvijek zagrliti i poljubiti prije spavanja, tko će ga cijeli život, ma gdje bio, pratiti s ljubavlju. Isusova majka je s Njim i uz Njega dok umire; Ona u noći uskrsnuća, u tišini intime neiskazivo radosno gleda preobraženog, uskrsnuloga svoga Sina i klanja se uskrsnulom Bogu i Čovjeku! Marija, Majka Isusova, Žena obučena u Sunce zaista je majka svakoga od nas, danas. Ona – Majka Crkve, uznesena Žena na Nebu s druge strane vječnosti, sigurna sam, dočekala je moju majku, zagrlila ju, i odvela u nebo, kao i majku sv. Ivana Pavla II. kao i majku moga učenika, koji je bez majke ostao u prvom razredu, kao toliku siročad, sa svih strana svijeta.
Je li Marija živa? Čuje li Ona mene? Čuje li Ona nas? Brine li se za nas? Brine li se za mene? Za naš narod? Za sve narode svijeta? Je li Ona i danas kraljica svijeta, kraljica svemira, kraljica srca i kraljica Božjeg Srca! Svakako!
Marija, srce svakog majčinstva čudo je koje je Bog poklonio ljudima svake generacije, svakog naroda i svakog vremena! Postoji Žena koja je rođena od druge žene, koja je začeta u tijelu svoje majke kao svako drugo ljudsko čedo, koja je začeta od oca, i vjerujem da ni ona sama to nije znala kao djevojčica, začeta je bez istočnog grijeha! Začeta je bez prve, nasljeđenje krivnje, slobodna od svake nasljeđene zle sklonosti, ali i iskušavana, kao i prva bez grijeha žena stvorena od Boga, ljubljena i slobodna, prva Eva. Ona je bila sve ono što mi imamo kao urođenu čežnju: čežnju za prihvaćanjem i ljubavlju, za slobodom i radošću. Ali – iskušavana od Zmije – Eva se slomila. Nije joj bila dovoljna Božja ljubav i sloboda kćeri Božje. Htjela je biti kao Bog! Svoja! Biti bog koji će odlučiti što je za nju najbolje. Odbacila je Božju ljubav i slobodu i sve svoje potomke sunovratila u propast. Mlada Marija iz Nazareta, ljupka, jednostavna, otvorena zanosnoj ljepoti Duha Ljubavi i Dobrote, nije sebe stavljala kao mjerilo duhovnosti, odlučnosti i mudrosti, već je sve što joj je dano, a dana joj je dobrota, i duhovnost, djevičanska čistoća i mudrost prihvaćala je od Onoga koji ju je stvorio. I u tome je sva njezina osobnost, sva njezina ljubav, i iz toga proizlazi njezina majčinska briga za svakoga od nas. Evanđelja nam ne donose opis njezine fizičke pojave, niti što je odijevala i vrlo, vrlo malo od onoga što je govorila. Pa ipak… svaka njezina izgovorena riječ, sve što je o njoj rečeno – neiskazivo je bogatstvo Božje poruke o poslanju Žene, svake žene. Sam joj je Njezin i Božji Sin prije smrti, odredio životnu misiju: biti majkom njegovom učeniku, Njegovim učenicima, svima ljudima, biti samo srce majčinstva!
Ako žena danas ne zna ni tko je, ni što je, ne prepozanje se ni u čemu do kraja, i nigdje se ne ostvaruje puninom – to je zato što nije svjesna s koliko je ljubavi, nježnosti i pažnje, neodoljivosti i razumijevanja, prihvaćanja i usuđujem se reći, obožavanja, satkana na Božjem dlanu i predana Mariji, Isusovoj Majci, na trajnu brigu, pozvana na životnu radost koja s Neba silazi i u Nebo nas vodi! Marija je živa, nježna žena kojoj se tako lako možemo povjeriti bez straha da nas ponizi ili, ne daj Bože, prezre! Njezinu je blizinu lako doživjeti i od nje svaki dan živjeti samo kad smo posve svjesni svoje malenosti, jednostavnosti i dostojanstva Božjeg ljubljenog djeteta. Bog se oholima protivi, Mariju oholi ne razumiju i Ona im se ne može približiti, ma koliko joj stalo do njih i njihove vječne radosti i ljubavi… Jer, često umjesto da otvorenim srcem prihvatimo Njezin zagrljaj, naše se duše troše u samosažaljenju, u isključivosti, u bespomoćnosti, u duhovnoj paraliziranosti koja koči svaku suradnju kako s Bogom, tako i s ljudima. Dokle god smo sami sebi centar svijeta i ishodište života, ne možemo razumjeti, niti je naše srce sposobno prihvatiti tolike duhovne darove koje nam Otac po Marijinim rukama nudi. Oholost se skriva u nepovjerenju, u osjećaju samodopadnosti i samodostatnosti, u strahu koji guši svaku kreativnost i dostojanstvo, koji su Božji darovi.Tek ponizna srca, pa i izranjena mnogim grijesima i krivim izborima, svjesni svoje malenosti, možemo iskusiti zagrljaj žive žene, žive Majke, koja nas iskreno voli i želi nam pomoći da uz Njezinu i Božju pomoć ustrajemo na svom autentičnom, neponovljivom putu do vječnosti. To nam, začudo, svjedoči i gradić Nevers u Francuskoj, gdje je pokopana siromašna, nesposobna, isponižavana do srži, bolježljiva Bernardica iz Lurda, kojoj je Gospa 1858. objavila svoje ime: Bezgrešno Začeće. Ovaj gradić je danas poznatiji po mladoj svetici, čije je tijelo tamo izloženo – neraspadnuto, nego po poznatom teniskom turniru, koji se tamo redovito održava.. Bernardica je tijekom svog kratkog života svjedočila (i zbog toga mnogo propatila) o svojim susretima sa živom, prelijepom Ženom, koja je držala u ruci krunicu, smiješila joj se, pozivala preko nje ljude na pokoru i obraćenje. Ona ju je vidjela živu i prelijepu, i sve je nedaće i poniženja mogla proživjeti upravo zahvaljujući susreta sa živom Isusovom Majkom. Rado sam posjećivala jednu baku koja je kao posljedicu agresije na Vukovar izgubila cijelu obitelj: kći, zeta i unuka. Ostao joj je samo mlađi unuk, koji joj je bio i utjeha i život. Sa sjajem u očima i zahvalnošću je pričala kako joj se u snu ukazala Marija, Isusova Majka, i kako ju je tješila! Baka je govorila o Njoj istom sigurnošću s kojom je govorio sv. Josip o susretima s anđelom Božjim. Ja joj vjerujem! Isusova Majka je majka živa, uvijek uz svako svoje dijete, a to je svatko od nas! Naše je samo da joj se predamo s istim povjerenjem koji imamo u svoje majke. Jer – Ona je zaista, srce majčinstva, kojim nas vodi k svome Sinu, u Nebo! Zauvijek!
