Nije na odmet prisjetiti ih se u ovo vrijeme godišnjeg odmora.
Uživanje u nekom dobru poništava napetosti koje su nastale zbog određenih neugodnih iskustava, jer dobro koje se uživa postaje važnije od zla koje nas muči. Plakanje je pak priznanje da nam je teško, da smo krhki i slabi. Suze su zato neka vrsta ljekovite poniznosti, u kojoj se tuga premješta iz nutrine na vanjštinu. Duša tada može ponovno disati, suze oslobađaju u njoj mjesto za nešto drugo, a ne samo za tugu. Prijateljevanje pak rastjeruje tugu, jer je tuga s prijateljem podijeljena i time lakša. I ne samo to. Budući da nas prijatelj ljubi, primamo užitak ljubavi koji je jači od svake tuge. K tomu, u prijateljevanju izlazimo iz sebe, napuštamo sebe i svoju tugu, prestajemo se sažalijevati, počinjemo se baviti prijateljem, nosimo njegovu tugu i radost. Istinovanje, motrenje istine, oslobađa od tuge, jer istina kazuje kakva stvarnost jest i tugu relativizira, smještajući je u kontekst iste stvarnosti. Povrh svega, Bog je istina i uživanje Boga neizmjerno nadilazi svaku ovozemaljsku tugu. Naposljetku, kupanje i spavanje daruju tijelu spasonosan prekid opuštanja i lišavaju ga od uronjenosti u tugu. Dakle, želiš li se dobro odmoriti: nađi prikladan užitak, plači, prijateljuj, motri istinu, kupaj se i spavaj.
U ovoj epimeteji posebno bih se zadržao na ovomu posljednjem, a to je spavanje. Nikad spavanje nije bilo tako ugroženo kao danas. Moderni čovjek vrlo malo spava i čini se da će u budućnosti sve manje spavati. Svjedoci smo duboke krize spavanja. Naime, moderno kapitalističko doba sili nas da budemo neprestance budni. Naime, kad smo budni, onda nas ono može podrediti svojim potrebama koje nam se lukavo prikazuju kao naše potrebe. Kapitalističko doba ne ostavlja nas na miru, goni nas da budni budemo bez prekida (poput računala i mobitela koje više nikad ne gasimo!), jer nas na taj način čini zatočenicima svojega svijeta. Tako moramo biti stalno "konektirani", "dostupni", moramo "komunicirati". "Konektiranost" vlada nama, određuje kako ćemo misliti i što ćemo željeti, kako se odijevati i što jesti, kako raditi i kako se zabavljati. I da, ono određuje i kako se odmarati.
U tzv. "slobodnom vremenu" opet radimo i nismo slobodni, jer moramo činiti ono što nam naređuje televizija, internet, mediji. Moramo se odmarati kako to kapitalizam zahtijeva, a to je: medijski propisano zabavljanje, "moving", trošenje novaca, turističko razgledavanje znamenitosti ("must see"), i naravno što manje spavanja. Nevjerojatno, ali istinito je da se upravo zato na godišnjem odmoru vrlo malo odmorimo, jer ne spavamo. A tako je tijekom cijele godine. Cijeli dan radimo i ovisimo o tržištu, a po noći opet ovisimo o tržištu jer provodimo noć buljeći u televizor, surfajući po internetu, odgovarajući na "mailove". Svjetlo u prostorijama i našim "spavaćim sobama" (koje to više nisu, jer u njima odavno vladaju televizor i računalo) gotovo se nikad ne gasi. I tako iz dana u dan, bez noći, bez prekida, "24/7" (J. Crary), zaključani smo u svijet vlastitih potreba, u "filtrirani mjehurić" interneta (E. Pariser). Zato ne čudi da mnogobrojni mislioci tvrde, kao što je primjerice Günther Anders, da se nalazimo u krajnje totalitarnom društvu, u potpunom gubitku svake slobode. Prije se barem razlikovalo između totalitarnih institucija i društva, između radnoga i slobodnoga vremena. Moglo se pružati otpor, jer se osjećala razlika. Danas je ta razlika ukinuta, pri čemu se stvara golema iluzija slobode. Čini se da sve činimo slobodno, a zapravo sve nam je nametnuto jer smo neprestance "konektirani".
Stoga, dragi čitatelju, molim te, nauči spavati. Spavaj što više na odmoru, spavaj i kad se vratiš s odmora, spavaj i isključi se. Spavanjem pružaj otpor ovomu svijetu. Spavaj, jer "miljenicima svojim u snu on daje" (Ps 127,2). A ako ne možeš spavati, onda bdij i moli, jer i molitva je spavanje u ovomu vječno budnom svijetu.
