No, u tome svemu vrlo često zaneseni zaboravljamo kako će ljudi s kojima ogovaramo te druge osobe, čim im se pruži prilika ogovarati nas.
Psihološki gledano ogovaranje je jedan oblik usporedbe s drugim ljudima, jer se u svemu tome podrazumijeva da ono za što osuđujem drugoga se ne odnosi na mene. Obzirom da u ogovaranju umanjujemo vrijednost osobe koju ogovaramo kako bismo uzdigli sebe, to nam je na neki način i obrambeni mehanizam. Vrlo često taj sadržaj ogovaranja pokazuje što je to na čemu zavidimo nekome drugome.
Zavidan čovjek se vrlo često bavi drugim ljudima i uvjeren je kako je strašno nepravedno što je netko bolji u nečemu od njega, što netko ima nešto što bi on želio. Međutim ta zavist ne izjeda samo zavidnoga, već zavidna osoba truje i druge ljude oko sebe svojom zavišću, te ujedno opterećuje svoje psihološko i fizičko funkcioniranje.
Opet s psihološke strane, ljudi koji gaje takve emocije su osobe koje se iz nekog razloga precejnjuju ili podcjenjuju. Osobe koje se precjenjuju smatraju da su svi ostali manje vrijedniji od njih, a obzirom na to trbeli bi biti manje voljeni, manje uspješni, manje sretniji od njih samih. S druge strane osobe koje se podcjenjuju su vrlo često zavidne jer su nesigurne i strahuju od neuspjeha. I jednima i drugima treba pomoći da shvate da to što je netko uspješan neće ugoziti njihov uspjeh; to što je netko drugi voljen ne znači da i oni nisu voljeni.
Tako zbog zavisti, ljubomore i sl. često ogovaramo druge i svi imamo taj potencijal u sebi. No, otkuda nam pravo osuđivati nečiji način života, nije na nama da sudimo. Svima nama je dana sloboda i imamo pravo na nju. Slobodni smo da radimo sve što želimo sve dok ti naši postupci ne ugrožavaju slobodu drugih ljudi. Osuđivanje ponašanja naših bližnjih zasigurno nije put sreće i zadovoljstva.
Svaka budala zna kritizirati, osuđivati i zamjerati – a većina budala to i čini. Treba međutim imati karaktera i smokontrole da bismo mogli shvaćati i praštati.
