Straha od neimaštine, besposlenosti. Strah je toliko već uzeo maha, toliko već formira naše živote da je prava rijetkost susreti hrabre (posebice mlade) koji su spremni susresti se sa rizikom svakodnevnog življenja. Žalosno je to.
Ponekad kao da zaboravimo da nam Isus govori da se nemamo zašto brinuti, posebice ne za budućnost. Kaže nam tako na jednome mjestu kako je dosta svakomu danu njegove brige (usp. Mt 6, 34), a mi i dalje koračamo zabrinuti. Slaba li je naša vjera. Ustrajati treba, moliti, tražiti pa ćemo i naći. Vjera je dar, i tako sam i sama zahvalna Bogu jer me podario tim darom, premda se ponekad osjećam tako nevjernom, tako punom straha. Zato želim moliti za sve nas, da nam se ojača vjera. Da hrabri budemo, ne bojimo se. Ako hrabri budemo, sreća će nam sama doći jer sreća prati hrabre. Odvažni da smo. Da ne posustajemo. Za to ja molim Gospodina.
Kažu da si ono što radiš, a ne ono što govoriš da jesi. I zato živimo svoju vjeru, nemojmo je samo propovjedati. Ako budemo svakodnevno susretali Boga kroz Sveto Pismo, kroz euharistiju, kroz molitvu – bit ćemo i puno hrabriji i odvažniji. Neće nas knez ovoga svijeta tako lako poljuljati, usijati nam strah i nevjeru. Iskreno iz dubine srca da svako jutro kažem(o) „Evo Gospodine službenice tvoje“ već bi nam dan bio radosniji. Znali bismo da nismo sami, i da se nemamo čega strašiti. Ustrajni budimo!
God Bless You!!
Više kolumni možete pročitati OVDJE
