Na taj dan Crkva je počela svoj povijesni hod od Jeruzalema do svih naroda svijeta sve do kraja vremena. Danas se ona očitovala svijetu, postala vidljiva zbog Isusovih djela u njoj.
Isus Krist je jedini Spasitelj svijeta. No bez Duha Svetoga taj spas ne bi mogao do kraja svijeta biti ostvaren. Isus Krist je uzeo na sebe naše grijehe i patnje, bolesti, smrti i krivice. Sve je to uništio na svom križu, a onda u svom uksrsnuću nas uskrisio i tako započeo novo čovječanstvo. No sve bi to ostalo uzaludno kada Duh Sveti ne bi kroz povijest čovječanstva to spasenje primjenjivao na sve ljude. Isusu je bilo važno da Duh Sveti siđe na apostole i Crkvu. On je rekao: „Ne idite iz grada dok se ne obučete u silu odozgor.“ Papa Pavao VI. je napisao:“Ima u evangelizaciji niz metoda koje su dobre, ali ni najsavršenije od njih ne bi mogle zamijeniti tiho djelovanje Duha. Bez njega ništa ne vrijedi ni najvještija priprava navjestitelja. I najuvjerljivija oštroumnost bez njega je pred ljudskim duhom bespomoćna. Sve psihološke i sociološke do u tančine razrađene sheme bez njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima.“
To se obično zaboravlja. Crkve bruje riječima, propovijedima, diskusijama i novim metodama, a o Duhu Svetom kao da se jedva što čuje. Kao da se bojimo molitve. A baš kroz molitvu Duh Sveti silazi u naše djelovanje i ljudsko društvo. Ljudi bi u Crkvi htjeli nadomjestiti djelovanje Duha Svetoga pa čak i Isusa Krista. Smatraju da biti kršćanin znači raditi drugačije nego drugi ljudi, angažirati se bolje i savršenije. Zaboravljaju da sve to ostaje samo ljudsko djelo. Time se u svijetu ništa bitno ne mijenja. Tek Duh Sveti donosi u svijet novu kvalitetu, on stvara novi svijet i omogućava uništiti ratove, prognaništva, mržnju, nepraštanje, nečovještvo, zablude, prijevare i svaku zloću. Isusa Krista pronalazimo i spozanjemo proučavanjem Svetog pisma i teologije. On je Božja riječ i stoga se propovijedanjem ljudima daje da ga prepoznaju. No Duh Sveti je tajnovita osoba koja se dobiva samo intimnom stvarnošću molitve. Molitva je prostor u koji Duh dolazi da stupi među nas i stvara u nama nova stvorenja i novu povijest. Molitva je otvorenost uma i srca Bogu. Samo molitva je mogućnost da postanemo drugačiji i bolji. Bez molitve Božja riječ, a to znači Isus Krist, uopće ne može stići u naša srca. Sv. Alfonz Ligouri kaže da se bez molitve nitko ne može spasiti. A prorok Joel kaže: tko god zazove Ime Gospodnje bit će spašen. Majka Terezija kaže da nam Bog daje samo ono što ga molimo. Molitva je prema tome čudesna stvarnost i veličanstveni prostor u kome se stvara novo društvo. Sadašnji papa naglašava da bi bilo potrebno napraviti čitavu mrežu molitava nad svijetom kako bi se zaustavila zločinstva i kako bi nastalo humanije društvo. No molitva ne znači samo izgovaranje i recitiranje molitvenih formula. Kad kažemo moliti, onda mislimo na šutnju ili riječi koje duboko iz srca izviru, otvaraju čitavo naše biće transcendentnome, te nas tako stavljaju u komunikaciju s Bogom.
Kristovo ukrsnuće još uvijek čeka pred našim vratima da nas zaodjene u svemoguću Božju snagu i tako započne u nama obnavljati nas i svijet oko nas. Nažalost, još uvijek živimo kao da će Isusov spas doći tek poslije smrti. Zaboravljamo da je on sada tu, sad je moguće činiti Isusova djela, sad je moguće dobiti darove Duha Svetoga i njegove kreposti. Blagdan Duhova stoga urgira, on od nas zahtijeva, kuca i lupa na naša vrata da mu otvorimo. Ako danas zavapiš Bogu da ti dadne svoga Duha i njegove darove, postat ćeš drugačiji, pobijedit ćeš zlo i svjetlo će obasjati tvoje lice.
Potrebno je svima nama posvijestiti da je Duh Sveti veličanstveni dar svijetu. Potrebno se sjetiti da još uvijek Duh čeka da ga primimo u svoj dom i na radna mjesta, da mu dopustimo ući u strukture društva da bi tako razorio zlo i stvorio bolji svijet.
