Jesmo li svjesni što može učiniti zajedništvo?
Veliki broj naših župljana trenutačno je na ljetnom odmoru. Na redu je uživanje i odmaranje, zasluženo, a i potrebno nam je. Obale i mjesta uz naš plavi Jadran su kracati, čuju se razni jezici i govori, susrećemo ljude raznih nacija, boja kože pa i vjere. Ali kada je pitanje vjere, ima raznih doživljaja i svjedočanstava…
Na plaži jednog poznatoga kampa u Dalmaciji od prošlog tjedna okuplja se u 16 sati skupina žena, sjedaju u krug i mole krunicu. Iako je mole na slovačkom, lako je razumjeti da se radi o krunici, pa čak i koja otajstva mole. Na kraju zapjevaju “Ave, ave, ave Marija”. Od četvrtka skupina se utrostručila. Nisu više samo žene iz Slovačke koje mole, tu je nekoliko osoba iz Slovenije, Njemačke, Poljske…
A jučerašnji “Ave, ave, ave Marija…” mogao se čuti daleko plažom i odjeknuo je cijelim kampom. Zanimljivo je promatrati druge osobe, one koje nisu u skupini, koji ne mole i ne pjevaju s njima. Nema velike razlike nego li prije 2000 godina, i danas rugaju se i podsmijavaju! Ali ne ruga se bilo tko, nego baš oni koji nose tetovaže križa, Isusove glave ili krunice na svome tijelu, baš oni koji nose zlatne ogrlice s križevima oko vrata, koji su toliko veliki da bi mogli poslužiti za oltarni križ u župnih crkvi – sve u svemu “vjernici”… Što je baš njima molitva krunice toliko smiješna i razlog ruganja?
Ali ima tu još drugih doživljaja. Nedjeljom su crkve, posebno po Dalmaciji krcate. Na svetim misa okupi se sigurno po deset do dvadeset puta više vjernika nego li to bude obično izvan sezone. Za oltarom znaju biti četvorica ili šestorica svećenika koji su sa svojim župama na proputovanju za Sinj, Vepric ili Međugorje, pa iskoriste i koji dan za kupanje na našem moru. Većinom su svećenici Slovenci, Česi, Madžari, Slovaci ili Poljaci, kao i vjernici koji dođu na svetu misu. Za naježiti se, kada molitvu “Oče naš” svaki na svom jeziku započne, crkva ori, Crkva se ujedinjuje, ta molitva je sigurno izravni kontakt s Bogom.
Jedino što je zaista žalosno, da se baš taj “Oče naš” na hrvatskom jeziku skoro i ne čuje. Da nije župnika na oltaru bojim se da ga se uopće ne bi čulo. Ali i kako bi, kada onih 15-ak bakica i po koji djed definitivno ne mogu biti glasniji od svih ostalih u crkvi.
I opet si postavljam pitaje: gdje li su svi oni koji su debelim autima došli na odmor iz Njemačke, Austrije, Švicarske itd., koji su na auto nalijepili Gospu, sv. Antu, križ ili krunicu da im pokrije pola poklopca prtljažnika? Oni kojima na unutarnjem retrovizoru automobila visi križ ili krunica, toliko velika da skoro ne vide kroz prednje staklo svoga auta? – sve u svemu “vjernici”…
Možda jednostavno nemaju vremena doći na svetu misu jer se moraju odmarati… A možda se moraju ići na plažu rugati onima koji se mole i zajedno pjevaju. Mislim da to nije moguće odgonetnuti, jedino je moguće ponoviti riječi naših župnika i dušobrižnika: “Odmarajte s Bogom, ne od Boga!” Nije nas On umorio niti nas zamara, dakle nema potrebe od Njega odmarati!
