‘Cjepivo je nedvojbeno moralno okaljano’ Predstavljanje knjige – CJEPIVO: DA ILI NE? – Josip Mužić

Prvo da krenem od osobnoga: U Italiju, u Rim samo otišao sa 16 godina, nakon reforme školstva. Završio sam klasičnu gimnaziju tamo, kao civil sam studirao filozofiju, na državnom sveučilištu, doktorirao tu filozofiju, i tek onda se pojavilo svećeničko zvanje.

Dolazim iz obitelji u kojoj je otac bio odvjetnik i povjesničar. Bio sam situiran, u Italiji sam dobio papire, mogao sam tamo ostat i živjet, ali jednostavno Božji poziv je bio jači.

To govorim zato jer nisam postao svećenik niti da se uhljebim, niti da radim neku karijeru, nego da se odazovem na Božji poziv i da služim Bogu.

Vjerujem da takvih svećenika u našem narodu ima puno.

To je onaj glavni motiv koji me naveo da uđem i u ovu temu, jer je tu pitanje mog osobnog odnosa s Bogom: Što sam ja spreman učinit za Istinu pisanu velikim slovom? „Ja sam Put, Istina i Život!“ – To je Krist, pisan velikim slovom. On je Bog. Ovdje u vremenima kad se gazi Istina, to postavlja prozivlje moju osobnu vjeru – Jesam li ja Kristov ili sam se ja jednostavno omekoputio, uklopio, spreman na razne kompromise, bojim se za sačuvati posao, bojim se da se neću imat di liječit jer neću imat Covid-propusnicu, pa neću moć ić u bolnicu i slično, ili sam spreman za Onim za kojim sam pošao – ić za Njim do kraja, kao što su išli toliki sveti u prošlosti.

Ređen sam 1992., vratio sam se 1993., kad je praktički Domovinski rat bio gotov, kao bogoslov i budući svećenik nisam bio podoban za to da sudjelujem u ratu jer je moj rat druge naravi, ali mogu reć da ono što nisam mogao sudjelovat ’91., da je to došlo na tapet sada, dočekalo me, ja sam se osjetio pozvanim, … (podrška!!!!!!!!!) da budem u prvim redovima one manjine koja brani ona svoja osnovna prava koja su ugrožena. Ko što je dr Marović rekao, nisam našao da je igdje Crkveno učiteljstvo reklo nešto sporno, s čim se ja ne mogu složit ili što moram osporavat. Nije ništa bilo rečeno sporno. Međutim bilo je puno diplomacije, puno šutnje, puno prešućivanja, puno naglašavanja jedne strane istine, ali najgore je padala šutnja naših pastira, koji onda kad je trebalo govorit nisu govorili. To je ono što možemo reći da je bilo problematično. Sadržaj onoga što je rečeno nije po sebi problematičan, nego onoga što nije rečeno, i vrijeme kad se progovorilo.

Sad smo dočekali izjavu koja daje jako uporište od strane biskupa, da su se javno izložili za dobrovoljnost, po pitanju cjepiva pokazuje da molitve, žrtve i rad onih koji su ustrajali sve ovo vrijeme i nisu se dali pokolebat u svojoj privrženosti Istini, da je sad to urodilo plodom. I moramo ih nastavit podržavat da nastave tim putem.

Ono što mislim da može biti korisno u ovoj knjizi jest što je ona prva knjige ove vrste u našem narodu i pisana je tako da prije svega se obraća vjernicima, ali mislim da može poslužiti i onima koji nisu vjernici.

Jer pitanje moralne okaljanosti cjepiva – to je u prvom dijelu knjige, one koje to ne zanima koji to drže nevažnim, jer nisu vjernici pa ih ne zanima, to mogu preskočit, a onda imamo druga dva djela, koja se zdravorazumski gdje se kroz prizmu dostojanstva čovjeka govori se o tome da se čovjek ima pravo odrediti slobodno hoće li primiti cjepivo ili neće. To je ono što se gazi ta temeljna sloboda, gazi se savjest i od nas se očekuje da mi prednjačimo u ime tzv. poslušnosti podložnosti stožeru. Pa nije stožer Učiteljstvo Crkve. Nije stožer iznad pape, iznad 2000 godina tradicije i Predaje Crkve, iznad Svetog Pisma.

Stožer je jedno tijelo koje je izmišljeno, koje sad trenutno postoji, kojeg nema nigdje u Ustavu, u zakonu, i sl. i koje će kad ovo prođe – nestat. (!!!!!!!!!) Ono je nešto što je prolazno.

Mi svi imamo zdrav razum, slobodnu volju, da nas to čini ljudima i da nam je to dano od Boga. I ja se sad u ovoj krizi osjećam puno bliži ljudima koji možda nisu vjernici i koji su raznim drugih opredjeljenja, a koji su čvrsto ustali protiv toga temeljnog dostojanstva čovjeka, u obranu slobodnog razmišljanja, zdravog razuma i u obrani slobodne volje. Onih drugih unutar Crkve koji se slijepo pokoravaju i ne žele koristit svoj razum, ne žele koristit svoju slobodnu volju, nego se pokrivaju poslušnošću, njih se jednostavno prepoznaje kao strance. Vidimo da je ta podjela došla i unutar naših obitelji i naših župa. I tu je jedno veliko razdjeljenje koje je bolno, ali evo od kojega ne možemo pobjeći i s kojim se moramo nosit.

Također ono što se zaboravlja da smo mi često bili fokusirani samo na temu moralne okaljanosti cjepiva. Moralna okaljanost je nedvojbena. Znači kad Crkva kaže da je dopušteno uzeti takva cjepiva, ona ne niječe da su ona moralno okaljana. Jer kaže da tu postoji – materijalna, daleka i stvarna suradnja. Znači, ta daleka, pasivna suradnja je uvijek suradnja. To je suradnja sa zlom. Znači, možemo se mi zavaravati, ali to je tako.

Znači, Crkva kaže da je to jedna suradnja sa zlom, ali da je ona u ovom slučaju dopuštena. Dakle, to je ono što kako vidimo da je fokusiralo našu preokupaciju, našu pažnju dugo vremena, i onda jednostavno kad je došao taj stav Crkve onda se zaboravilo puno toga drugoga. Zaboravilo se da Crkva unutar toga ostavlja SLOBODU – da ti imaš pravo – ako je dopušteno, to ne znači da je obavezno. Svatko od nas ima SLOBODU NE POSEGNUT ZA TAKVIM CJEPIVOM. I to je ono što mora svima biti jasno. Drugo što se zaboravlja – da nije to jedini aspekt. Ostaje pitanje dostojanstva čovjeka, tj treće – pitanje – u kojem svijetu ćemo se mi nakon ovih mjera probuditi. To je ono što tvorci ove krize ne kriju – da oni žele stvoriti jedan novi svijet, novi svjetski poredak, novi reset ili novo normalno. Kažu – nema više povratka na staro, na dosadašnje normalno. To znači, da nas čeka nešto sasvim drugo, jedan sasvim drugi život. To je ono što dolazi od najviših instanci moćnika ovoga svijeta. Znači, to je nešto što ne možemo shvatit neozbiljno, nego moramo shvatiti ozbiljno.

Mi vidimo da nas stalno iznenađuju sa novim mjerama i stalno na sto zaprepasti: Jel to moguće? Kad su počeli s mjerama nezamislivo je bilo da će ljudi prihvatit nosit maske, pa smo prihvatili, (mnogi su prihvatili), onda su rekli da će zaključavanje trajat dva tjedna, pa evo mi smo zaključani godinu ipo dana, skoro dvije, pa Covid-potvrda je izgledala fantazija, a sad nam je to postala stvarnost, a onda već u onim naprednim zemljama kao Kanada, Australija, možemo vidjeti što nam se sprema sljedećih tri-četiri koraka, znači sutra nas mogu smještat kao Kanađane ili Australce u karantene, koje su jedna vrsta modernih logora, jer si prisilno odveden od svoje kuće, stavljen u taj kamp, koji je čuvan od policije, šta je to nego jedna vrsta modernog logora… Oni planiraju i puno drugih koraka, da se ukine gotovina, da se sutra ukine privatno vlasništvo, … To je nešto što se događa izuzetno brzo i što nas sve iznenađuje.

Da li sam ja spreman živjet i prihvatit takav novi svijet, novi poredak koji ima totalitarne konotacije? To je u biti jedna diktatura koja je gora od diktature u komunizmu.

Ako se mi ne odupremo, bori se, čini pokoru, bori se svim mirnim, dopuštenim sredstvima, oni će nas jednostavno poklopit potpuno – Mi ćemo se probudit u jednom novom poretku, novom resetu, koji će biti duboko nekršćanski, tj. poganski.

I zato je ovo pitanje cjepiva nije samo pitanje cjepiva nego je pitanje naše budućnosti koja se tiče svakog od nas osobno, tiče se naše djece, i tiče se nas kao vjernika. Mi sutra u jednom takvom društvu možemo zaboraviti na vjerske slobode, bit ćemo sretni ako budemo tada živi, ako budemo mogli slavit mise, kao što smo imali za vrijeme Turaka, kad su se ljudi okupljali u prirodi i u privatnim kućama, i onda skrovito slavili euharistiju.

Jedno takvo totalitarno društvo koje se rađa – rađa se vrlo agresivno, bahato, i traži da mi kao ljudi, kao vjernici na to damo odgovor. Hvala!

Označeno u