Na jutarnjoj svetoj misi u 7.30 sati, fra Jure Barišić lijepo je podsjetio na fra Slavkovu obljetnicu smrti i prikazao misu u zahvalnosz za sve ono što su župa i cijeli svijet primili preko fra Slavka.
Posebno je bilo svečano na večernjoj svetoj misi koju je predslavio fra Dragan Ružić, ravnatelj Majčina sela, djela koje je fra Slavko ustanovio 1993. godine za prihvat i smještaj djece, ratne siročadi, žena u nevolji i muškaraca s višestrukim problemima bolesti i ovisnosti, u suslavlju dvadesetak svećenika. U svojoj bogatoj propovjedi, fra Dragan je između ostalog rekao:
„... Mi koji smo poznavali izbližega fra Slavka mogli smo primijetiti kod njega u oceanu mira koji je ižaravao i jednu crtu nemira. Tu je crtu on lako prenosio na druge, kako bi u njihovom ustajalom miru rastjerao tlapnje i snove, želju za smirenjem u toplom i mekom krilu navika i užitaka, uhodane kolotečine. Bio je to njegov blaženi nemir koji nam je govorio kako nije zadaća vjere da čuva naše interese i umiruje savjesti. Nego, upravo naprotiv, da nas iz ustajalog samozadovoljstva tjera u dinamiku života, borbe i ljubavi. Dokle god budemo mi i svijet oko nas daleko od pravde i ljubavi, dokle god bude bijednih, gladnih, bolesnih, nevjernika i grešnika, ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni i mirni. Ta nije li Krist rekao da donosi na svijet mač, oganj, nemir? Njegovim dolaskom na zemlju naši su putovi posijani blaženim nemirom.
Fra Slavko je nosio taj blaženi nemir i po njemu je uvijek bio skloniji bezumlju hrabri, nego smirenosti i mlakosti razboriti, umjereni, ravnodušni, nezaloženi. Njegov nas život i danas propituje, zar možemo ostati ravnodušni kad oko sebe gledamo materijalnu i moralnu bijedu, nepravdu i zlo? Ako se nađemo pod obvezom djelovanja, a mi pobjegnemo, tko može naš postupak nazvati razboritošću? Ako šutimo kad smo morali progovoriti, tko će preuzeti odgovornost za nas kukavičluk? Ako vidimo gladna i bolesna, a zatvorimo svoje srce, koji će ispovjednik moći umiriti i opravdati našu savjest? Ako izbjegavamo svaku dužnost i odgovornost, svaku neugodnost i uznemiravanje, kako ćemo se potvrditi kao ljudi?”, zaključio je fra Dragan Ružić.
Molitva je zatim, između ovih misnih slavlja ispunjavala cijeli ovaj blagoslovljeni dan. Započela je u 9. sati 4. molitvenom hodnjom „FRA SLAVKOVIM STOPAMA“ od fra Slavkove rodne kuće u Dragićini do fra Slavkova mjesta vječnog počivališta na groblju Kovačica. U dvoiposatnom hodu (do 11.20 sati), u molitvi krunice sudjelovalo je četrdesetak hodočasnika, članova fra Slavkove obitelji, župljana i članova molitvene zajednice „Gospa, Majka moja“ na čiju je inicijativu 2020. godine i započela ova lijepa inicijativa.
Po dolasku u Međugorje sudionici ovog molitvenog hoda zajedno su ispred Gospina kipa izmolili sedam Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu na Gospine nakane, zatim se pomolili i u crkvi sv. Jakova, te se potom u molitvi krunice Božjega milosrđa zaputili prema fra Slavkovom grobu gdje su se u zahvali pomolili Bogu za fra Slavkov život i brojna velika djela koja je ostavio za sobom.
U 14,00 sati krenula je molitva križnog puta na Križevcu koje su uz brojne hodočasnike i župljane predmolili fra Antonio Primorac i fra Jure Barišić. Ovog petka bilo je to nekako baš kao i onog petka prije 23. godine, uz laganu kišicu koja nije zaustavila vjernike da se još jednom u molitvi sjete svog dragog učitelja i prijatelja, a onda gore, pokraj mjesta na kojem je fra Slavko zadnji put udahnuo, kao da su se još jednom mogle čuti njegove zadnje riječi tako znakovite i za nas danas: „Pazite kako hodate, jer je sklisko!“
