Nakon dvojice policajaca koji su stigli pješice iz Zagreba, u srijedu 3. lipnja u Međugorje su stigla i četiri hodočasnika iz Splita i to trojica na biciklima. Među njima i jedan, vjerojatno prvi svećenik, „iz vana“, koji je došao u Međugorje iza korone.
Njihova imena su Mijo Špar, Miloš Grkinić i don Josip Ulić – kapelan u župi sv. Spasa na Mejašima u Splitu, a četvrti član – Hrvoje Škiljo otišao je taj dan autom do Međugorja i on im je bio molitvena podrška za vrijeme njihova bicikliranja, a kasnije i prijevoz natrag do Splita.
Do ideje za ovo hodočašće prvi je došao Miloš Grkinić koji je istraživao opcije kojim bi se načinom i kojim sredstvima moglo stići do Međugorja. S tom nakanom, kontaktirao je više ljudi, a na njegov upit javio mu se Mijo Špar koji se već dugo godina bavi biciklizmom i on mu je predložio da se zajedno na hodočašće zapute biciklima. Dva dana pred polazak, iza večernje svete mise, u prijateljskom susretu sa don Josipom, Miloš ga je obavijestio kako njih dvojica idu biciklima do Međugorja.
Župne obavijesti i molitveni program u Međugorju (1.- 7.lipnja)
U najnovijem župnom listiću crkve sv. Jakova u Međugorju za tjedan od ponedjeljka 1. lipnja do nedjelje 7. lipnja 2020. uvedene su brojne novosti u...
Oduševljen, don Josip se odlučuje priključiti, iako u tom trenutku nije imao niti svoj bicikl. „Nisam ništa imao“ – kaže don Josip – „ali sam imao volju i želju hodočastiti, jer su hodočašća uz post snažna oruđa vjere!“ Bog je na kraju sve providio pa i bicikl koji je dobio od Ivice Matića.
I tako su njih trojica krenula na hodočašće u srijedu 3. lipnja oko 6,00 sati ujutro. Do Međugorja su utrošili sedam i pol sati vožnje (tako je izračunala aplikacija na mobitelu) i oko dva sata stajanja: kratko zaustavljanje na dva mjesta, zatim u Zagvozdu na sat vremena i 45 minuta u Humcu – gdje ih je lijepo ugostio fra Marin Karačić.
Putem su molili krunice, molitve, pjevali su, pričali, međusobno svjedočili o tome što je Bog učinio u njihovim životima. „Jer upravo to je vjera! Vjera nije ono što smo mi učinili za Gospodina, nego ono što je Gospodin učinio za nas! Tako i ovo hodočašće - to da smo mi mogli doći u Međugorje je njegov dar nama, ništa mi to nismo zaslužili, a primili smo više milosti nego što smo mogli zamisliti i željeti!“ – ističe don Josip i nadodaje kako je uz to bilo puno ljubavi, milosti, radosti, blagoslova… Preko zvučnika koji su ponijeli između molitava slušali su duhovnu glazbu i slavili Boga– tako da su i „zvučno“ izazivali pažnju ljudi kraj kojih su prolazili! Putem su ljude radosno pozdravljali sa starim kršćanskim pozdravom „Hvaljen Isus i Marija“ na što su brojni s osmjehom na licu odgovarali: „Uvijeke“.
Sa sobom su nosili puno nakana i preporuka ljudi koji su im se javili prije samog puta, ali i za vrijeme puta. Naime, preko facebooka pozvali su ljude da im napišu svoje nakane i molitve i doista ih se na stotine javilo, a također i svatko od njih je imao i neki svoj osobni zavjet zbog kojeg je išao na hodočašće, kazali su za medjugorje-info.com.
U Međugorje su došli oko 16,00 sata i nakon što su se presvukli, oko 16,30 imali su svetu Misu koju je predvodio don Josip Ulić, a koju im je u kapelici klanjanja u Međugorju još prije bio dogovorio fra Marin iz Humca preko župnog vikara župe Međugorje. Na toj svetoj misi prinijeli su sve nakane, zavjete, molitve i zahvale koje su primili. Ističu kako su jako oduševljeni i zahvalni toplim prijemom časnih sestara i svećenika iz župe. Umorni, ali okrijepljeni u duši i tijelu vratili su se u Split.
Put je prošao baš jako milosno i radosno bez ikakvih poteškoća, a o detaljima s puta don Josip ovako pripovijeda: „Međusobno smo se šalili, ima li na putu više uzbrdica ili nizbrdica? Iako svi znamo da je točan odgovor jednako, ja sam govorio uzbrdica – jer ih više primijetiš! One su kao i križevi u životu – više primijetiš bolest, patnju, tugu, nevolju! Drugo pitanje je bilo: 'Što je lakše: uzbrdica ili nizbrdica?' Rekli smo da je realno lakša nizbrdica, ali zadnje pitanje je najvažnije: „Što je veći blagoslov: uzbrdica ili nizbrdica?“ Uzbrdica! Svaka uzbrdica bila je najveći blagoslov. To smo na ovom hodočašću i iskusili. Najčešće su i životne uzbrdice najveći blagoslov. Patnja, bolest, križ – najviše te one približavaju Bogu i najviše te jačaju i u tim „životnim uzbrdicama“ najviše rasteš i sazrijevaš.“
Don Josip još nadodaje: „Ono na što posebno želimo staviti naglasak jest KRUNICA! Kad nam je bilo najteže, kad su bile najteže uzbrdice – po nekoliko kilometara uzbrdica, onda smo najjače što smo mogli molili krunicu! I stvarno u nekim trenucima misliš kako ne možeš i počneš moliti krunicu i onda dobiješ neku čudesnu snagu i ideš još dalje, i snažnije i sve prestigneš na biciklu! Tako da to zajedništvo, zajednička molitva u zajedništvo sa Presvetim Trojstvom, sa BDM i sa svecima – nas je hrabrilo i jačalo da možemo još hrabrije i snažnije nositi sve uzbrdice puta! A tako je i u životu sa križevima i patnjama – lakše ih je preći uz molitvu, krunicu, Gospin zagovor i zagovor svih svetaca i blaženika. To je ukratko neko naše zajedničko iskustvo ovog hodočašća!“ – zaključio je don Josip!
Paula Tomić/medjugorje-info.com
