Njezin središnji dio predstavlja jednoglasni napjev Gospina plača, koji na procesijskim postajama izmjenično izvode dvije skupine pjevača, kantaduri i odgovoroči.
Događaj procesije, koja je 2009. godine uvrštena na svjetsku listu UNESCO-a kao vrijedna autentična nematerijalna baština prerasla je otočke okvire i nije više hvarska pobožnost samo u Velikom tjednu. Postala je kulturni, scenski prizor, koji putuje Hrvatskom, a zadnjih godina, u organizaciji župnika Jelse mons. Stanka Jerčića i prof. dr. Miljenka Kapovića, jelšanski zbor sv. CECILIJE i bratovština obilaze brojna hrvatska katolička mjesta.
Spomenuti zbor sv. Cecilije gostovati će tako i u Međugorju. Naime, u subotu 16. 03. animirati će večernju svetu Misu u 18,00 sati, a nakon mise, oko 19.30 sati, u dvorani Ivana Pavla II. održat će KONCERT spomenutih KORIZMENIH NAPJEVA.
Maestro i voditelj jelšanskoga zbora Slavko Reljić komponirao je i utkao u glazbenu cjelinu melodije iz Hvara, Staroga Grada, Vrboske, Jelse i Pitava. U pripremi oratorija koristio je ujedno i arhivski materijal od maestra Ljube Stipišića koji je taj čuvar dalmatinskih napjeva snimao po otoku 1985. godine.
Ukratko o procesiji "Za križen"
Iako se kao početak ove jedinstvene procesije bilježi 16. veljača 1658. godine, ne zna se točno kako je nastala, ali obavlja se već 500 godina. Kreće bez obzira na vremenske prilike i neprilike. Ona je posve "laička" tj. ne vodi ju župnik ili svećenik nego križ, stoga je uz Raspetoga, križonoša najčasnija osoba u procesiji. Biti križonoša stvar je zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepa prestiža. O tome govori i podatak kako će slijedeći, koji se prijavi za križonošu u Jelsi, doći na red 2045. godine. Procesija se kreće kroz svih šest mjesta, dakle Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku, ali tako da u isto vrijeme- na Veliki četvrtak oko 22 sata- krenu povorke iz svih ovih župa smjerom kazaljke na satu, tako da se nikako ne sastanu, a nastoji se svakako izbjeći i samo susretanje, odnosno sustizanje oko pojedinih župnih crkava.
Župnik u crkvi predaje križ križonoši uz kraći nagovor u kojemu ističe značenje te procesije i čast koja je pripala nositelju križa. Križevi su teško od 7 do 11 kg, staza Križnoga puta duga je ukupno 25 km. Ide se cijele noći, do 7 sati na Veliki petak, zaustavlja se u svakome mjestu i župnoj crkvi. Križonoša nigdje ne sjedne, on te noći samo hoda i u crkvama kleči.
Uz križonošu je svečana pratnja, koju on sam izabere, a čine ju: dva nosača svijećnjaka (kandeliri), od 6-12 nosača teških voštanih svijeća (torci) 8 i više, čak do 30-ak nosača svečanih fenjera (ferala), dva pratitelja križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojicu glavnih pjevača Gospina plača i još 3-4 pjevača koji pjevaju ("odgovaraju") responzorij.
U jelšanskoj procesiji važnu zadaću ima i "batištrada", svojevrsni vođa i moderator puta s "dirigentskim" štapom poput žezla. Za svu tu pratnju križonoša se treba sam na vrijeme pobrinuti i s njom sve dogovoriti i uvježbati. Križonoša i pratnja odjeveni su u tunike boje bijele kave ili potpuno bijele.
Putem i u crkvama se moli i pjeva, a u procesiji sudjeluju mnogi hodočasnici. Djeca počinju sudjelovati u njoj već od svoje pete godine, a stariji, koji ne mogu hodati, obično dočekuju procesiju u svojoj crkvi gdje poljube križ, čestitaju križonoši, pridruže se molitvi.
Posebno je dirljiv doček jelšanske procesije na Pijaci, na Veliki petak ujutro kada križonoša zadnjih 20-ak metara svojega križnoga puta pretrči, odnosno s križem u rukama potrči u zagrljaj župniku.
Sudionici procesije po završetku, umorni, ali radosni, odlaze na počinak do obreda Muke Gospodnje, na Veliki petak uvečer.
Križonoša zadržava taj časni naziv i službu cijele slijedeće godine kroz koju ima čast nositi križ u svim procesijama. A po Uskrsu, na Vazmeni ponedjeljak ili na Bijelu nedjelju počasti rodbinu i pratnju svečanim objedom ili večerom.
