Plakala je da je nitko nije mogao utješiti. Nije ni čudo. Ostala je sama kao osušena grana. U svojim jadikovkama imala je običaj ponavljati: “Da mi ga je vidjeti još samo jedanput!… Dragi Bože, daj mi ga još samo pet minuta…!”
Jednoga dana postavi joj netko pitanje: “Kad bi sutra Bog odlučio ispuniti tvoju želju i povratiti ti sina pet minuta, kojih bi pet minuta izabrala iz njegova života?” Majka se zamislila. Dugo je mislila. Izbor je bio težak. Kad joj je sin bio najdraži? Kad joj je sin izgledao najljepši…? Nastavili su je ispitivati: “Bi li ga voljela vidjeti kao 24-godišnjega mladića u vojničkoj uniformi?”
“Ne, vidjela sam ga još ljepšega!”
“Da nije to bilo, kad je donio maturalnu svjedodžbu?”
“Ne, vidjela sam ga još ljepšega!”
“Najviše bih voljela doživjeti da mi se ponovno vrati onaj dan kad se na ulici igrao s djecom i razbio nečiji prozor. Sav žalostan i raskajan, obliven suzama doletio je u kuću, meni pao u naručje i gotovo vičući priznao: “Mama draga, oprosti mi! Neću više nikada!”
Suznih očiju majka je rekla: “Kroz pune 24 godine njegova života nisam ga nikada ijepšega vidjela nego kad je izgovarao te riječi: “Oprosti mi!”
