– Gospodine, a zašto taj model tako dugo oblikuješ? – Zar nisi vidio popis posebnih zahtjeva – odvrati Bog i nastavi. – Mora imati i muške i ženske osobine; mora se dati dezinficirati, živce mora imati od čelika, a mora imati i široka leđa na koja se može sve odložiti. K tome, mora biti sitna da ne zauzima previše mjesta u pretijesnim službenim prostorijama. Mora znati odjednom izvršavati pet naloga i pritom imati još koju slobodnu ruku.
Anđeo kimne glavom i odgovori: – Toliko ruku! To neće ići!
Bog uzdahne i reče: – Najviše poteškoća imam s očima: idealan model bi ih morao imati najmanje tri para: jednim parom bi gledao kroz zidove da u noćnoj službi zbrine što više bolesnika; jedan par bi morao imati na zadnjem dijelu glave da vidi i što drugi žele sakriti, a – razumije se – i treći par, kojim će bolesniku bez puno riječi govoriti: »Ne brinite! Tu sam, uz vas.«
Anđeo povuče svoga Gospoda za rukav i reče: – Gospode, idi se malo odmoriti! Sutra ćeš nastaviti s poslom…
No, Bog mu odvrati: – Upravo sad ne mogu otići. Uspjelo mi je napraviti model koji se gotovo nikad neće razboljeti, a ako se i razboli, sam će se izliječiti. Razumjet će da na dvadeset bolesničkih kreveta ima trideset bolesnika i da na deset radnih mjesta radi pet ljudi. Voli zvanje koje puno zahtijeva, slabo je plaćeno i nije mu potrebno mnogo slobodnih subota i nedjelja.
Anđeo je polako kružio oko modela: – Materijal je premekan – uzdahne. –
Ali je izdržljiv – odgovori Bog. – Ne možeš ni zamisliti što sve podnosi.
Anđeo dodirne lice modela… – Ah, evo pogreške! Tu nešto nije u redu.
– Nije to pogreška – objasni Bog. – To je suza. Teče zbog žalosti, bolesti, usamljenosti, a ponekad i iz veselja. Suza je nužan ventil.
