Kraj svakog vjernika vidio je svetac jednog anđela. Svi su ti anđeli držali u rukama pero i papir, pa nešto marljivo bilježili. "A što vi to pišete?" upita svetac najbližeg anđela. "Bilježimo molitve ovih ljudi", odgovori anđeo, "da ih odnesemo u nebo dragom Bogu:" Sada Bernard zaviri malo u papire onih anđela, i evo što je vidio: jedni su pisali zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, četvrti vodom. A neki nisu pisali ništa, nego su samo držali pero u ruci. Bernard se tome veoma začudi i upita opet onog anđela: "A zašto pišu jedni zlatom, drugi srebrom, treći tintom ili vodom, a neki ne pišu ništa?"
"Evo zašto" odgovori anđeo. "Ako je molitva jednog čovjeka puna žive vjere i ako u njoj ima mnogo pouzdanja u Boga i njegovu providnost, onda pišemo zlatom, jer takva je molitva čisto zlato pred licem Božjim. Ali, ako u molitvi nema toliko vjere i poniznosti, onda pišemo srebrom. A ako čovjek obavlja molitvu s vrlo malo pobožnosti i ako je razvodni rastresenim mislima, onda pišemo tintom ili vodom. A ima molitava koje ne vrijede ništa pred Bogom, jer u njima nema ni traga kakvoj vjeri i pobožnosti, kao što je bila molitva onog farizeja u hramu. Takve molitve uopće ne pišemo, jer to nisu molitve nego brbljanje."
