Proroci su među nama. No znamo li ih prepoznati? Ponekad nam se čine poput ljudi koji se ne mogu uklopiti u ovo vrijeme, u ova zbivanja. Ponekad nam se čini da pretjeruju. Ili da su odviše blagi. Odviše povjerljivi.
Nerijetko se događa da njihovog proročkog govora bivamo svjesni tek nakon što protekne neko vrijeme, katkad i mnoge godine. I dogodi se da im tada više ne možemo ili ne znamo kako zahvaliti.
Ali pravim prorocima i nije do toga da im zahvaljujemo. Oni su, kad je tome bilo vrijeme, rekli, učinili što je bilo do njih. Kad bismo ih pitali, najčešće se ne bi ni sjećali svojih riječi, svojih čina. Oni su, kad je to bilo potrebno, a da i nisu znali, poslužili život spremnošću svoje blizine.
Među sitnicama koje čuvam kao osobite dragocjenosti, kao dnevnik dobrote u ovom svijetu, nalazi se i komadić papira koji je jedna učenica prvog razreda osnovne škole, ničim potaknuta, darovala svojoj vjeroučiteljici.
Zapravo, riječ je o nekoliko komadića papira: o dvije vrpce izrezane iz bilježnice namijenjene za učenje pisanja velikih slova. Vrpce su ukrštene i slijepljene, a na njih je prilijepljen izrezan jednostavan crtež Isusa raspetoga.
Uz crtež Isusa raspetoga prilijepljen je oblačić u koji je, još nevještim rukopisom, upisano: Za vas, učiteljice. Ja vas volim… /ovo govori Isus/ ja sam uvijek uz vas.
Napisao sam da je učenica taj komadić papira, taj crtež, dala svojoj vjeroučiteljici ničim potaknuta… Ali otkuda meni da govorim o poticajima koji žive u drugima i nadahnjuju ih?
Siguran sam, trebao sam napisati: učenica je, osobito osjetljiva na poticaje u svojoj duši, spremno i dojmljivo svjedočila o ljubavi kojom smo ljubljeni. Pridodala se toj ljubavi.
Zar bi bilo moguće njezinu ljubav zaboraviti?
