Gorko se razočarao. Kako to?
Zanosio se mišlju da će tolike sate proboraviti u crkvi uronjen u molitvu, a samostanski mu starješina namijenio rad u kuhinji. Samostan velik, a redovnika mnogo. Morao je biti u kuhinji od jutra do mraka. Jedva mu je koji tren ostao slobodan za molitvu.
Jedne večeri, kada ga je umor svladao, a težnja za molitvom svega zaokupila, potužio se Majci Božjoj: „Majčice Nebeska, bilo bi bolje da sam ostao u izvanjskome svijetu. Ondje sam se do mile volje mogao posvetiti molitvi, a ovako jedva stignem koju riječ reći Tebi i Tvomu božanskom Sinu.“
A Majčica će Božja svomu vjernom sluzi Hermanu: „Nemoj tako, sinko! Zar ne znaš da takvim svojim radom zaslužuješ istu nagradu kao da si se cijeli dan Bogu molio!“
