Odlazila je svako jutro u crkvu i ostajala u njoj dok se ne izgovori i posljednja misa pa i dalje, dok crkva ne ostane prazna. Primijetio brat sakristan da baba najviše voli kad je crkva prazna i počeo sumnjati.
Gledao je iz prikrajka i imao što vidjeti: kad nikoga nema u crkvi, baba vadi mašice iz svoje torbice i upućuje se prema škrabici s milodarima. Vješto i okretno vadi novac iz škrabice gledajući neprestano na sve strane da ne bude otkrivena. Trebalo je upozoriti prepobožnu babu da to ne čini, ali se nitko nije usuđivao. Imala je strašan jezik i koga bi ona uzela na jezik, prišila bi mu svih sedam smrtnih grijeha – učinio ih, ne učinio. I još koješta k tome.
Konačno se jedan mlađi fratar dosjetio: obukao bijelu svećeničku odoru, zaogrnuo se plaštem, skinuo s oltara kip Srca Isusova i ukočen stajao na oltaru od ranog jutra. Kad su svi otišli, baba se dala na svoj posao – počela vaditi novac. – Ostavi to! – zagrmio je glas s oltara Srca Isusova. Baba se malo stresla, počešala po ušima misleći da taj glas ne dolazi izvana nego iznutra, iz njezine uspavane savjesti.
Čekala malo pa počela opet turati mašice u škrabicu, ali je ponovno zaorio strašni glas: – Ne kradi! Kako se fratar stresao dok je govorio, baba je vidjela da se Srce Isusovo pomaklo!
Nije se pomela, nego je odmah osula paljbu: – Isuse li Isuse! Eto kakav si! Nek’ su te baš Žudije (Židovi) razapeli kad si takav! Što ti smeta što uzmem koji dinar za kavu? Ja od svetog Ante godinama uzimam pa čovjek šuti, a kad je nestalo kod njega, ti odmah digao dreku. Da znaš da je on bolji od tebe! Sad nam je jasno kakav bi morao izgledati svetac po babinoj mjeri.
Izvor: Kalendar „Dobri Pastir” (1988.)
