Izgledalo je da je Marija obustavila posao da podoji Isusa, da mu promijeni pelenice, bolje: sukno, jer je već bio djetešce od nekoliko mjeseci, rekla bih šest do osam najviše, i spremna da se ponovno prihvati posla čim Dijete zaspi. Bili su večernji sati. Sunce je već potpuno zašlo i obasulo zlatnim pramenovima vedro nebo. Stada su se vraćala u obore brsteći posljednju travu po cvjetnoj livadi i blejala podižući glave. Bilo je muke dok je Dijete zaspalo. Izgledalo je malo nemirno ili radi zubića ili radi koje druge dječje »boli«. Isusa da bi ga uspavala, Marija je pjevala: »Oblačići svi od zlata - poput stada Gospodnjih ...
Na livadi svoj u cvijeću - drugo stado steji, podno njih. Mada imam i sva stada - koji su po zemlji svoj Janješce mi ponajdraže - bit ćeš uvijek srcu mom. Spavaj, spavaj, spavaj, spavaj ...
Ne plači mi više Ti ! Na tisuće sjajnih zvijezda - sa nebesa gledaju Nemoj više da Ti suze - lijepe tvoje zjenice. Jer su zvijezde srca moga - oči tvoje plavetne. Tvoj plač mene najveć boli – Oh !
Ne plači više Ti ... Spavaj, spavaj, spavaj ...
Ne plači mi više Ti ! Anđelčići lijepog Raja - doletješe zbog Tebe, Nevinom Ti krunu čine - da bi mogli gledat Te, A ti plačeš, hoćeš Mamu - da Ti ljubav svoju da, Da Ti pjeva nina, nana - nana, nana, na …
Spavaj, spavaj, spavaj, spavaj ...
Ne plači mi više Ti ! Nebo će se zarumenit - kada zora zarudi Mama tvoja ne počiva - miran, sine, mi budi. Probuđen ćes reći: »Mama !« - a ja ću Ti: »Sine !« reć, uz poljubac ljubav, život - sa mlijekom će mojim teć. Spavaj, spavaj, spavaj, spavaj ...
Ne plači mi više Ti ! Bez Mamice bit ne možeš - pa sve i da Nebo sniš. Dođi, dođi pod moj veo - ja ću Tebe smiriti. Moje su ti grudi jastuk - a ruke mi zipkica Nemoj zato da se strašiš - uz Tebe je Mamica. Spavaj, spavaj, spavaj, spavaj ...
Ne plači mi više Ti ! Ja ću uvijek s Tobom biti - Ti si život srca mog On, gle, spava - kao cvijetak - usred toplog krila mog. Spava, spava ... Tiho, tiho ! - Možda gleda Otac Svet ...
Njegov pogled suze briše - slatkom mome Sinku vjek. Spava, spava, spava, spava … I ne plače više On !«
Izreći dražest ovog prizora - nemoguće je ! No, ništa osobito: jedna majka ziblje svoje djetešce. Ali to je ta Majka i to Djetešce ! Možete li zato zamisliti koliko li dražesti, koliko ljubavi, koliko čistoće, koliko li je Neba sadržano u ovom malom, velikom, milom prizoru koji me veseli svojim sjećanjem od kojeg mi osta kao potvrda melodija koju si opetujem. Da biste je mogli čuti i vi ! Ali ja nemam najčistijeg srebrnastog glasa Marijina, djevičanskog glasa Djevice ! I sličila bih jednom neugođenom instrumentu. Ne smeta ... Učinit ću kako budem mogla. Kako bi mogla biti krasnom pastorelom, da se pjeva kod božićnih jaslica !
Mama je najprije polagano ljuljala drvenu zipku. Vidjevši zatim da se Isus ne smiruje, položila ga je na vrat sjedeći uz otvoren prozor, imajući zipku pored sebe i njišući je polagano u ritmu pjesme. Dva puta je opetovala uspavanku, dok mali Isus nije zatvorio očice, okrećući glavicu po majčinim grudima i tako je zaspao s licem prislonjenim na tople majčine grudi, s jednom ručicom na maminoj dojci, stisnutoj uz svoje ružičasto lice, a drugu spustivši u krilo. Koprena Marijina zasjenjivala je Sveto malo Stvorenje. Zatim je Marija ustala s velikom pomnjom i položila Isusa u zipku, pokrila ga laganim platnom, prostrla veo za zaštitu od muha i zraka i stala promatrati svoje usnulo Blago.
Jednu je ruku držala na srcu, drugom je oslonjena na kolijevku, spremna da je zanjiše ako bi se probudio i smiješila se, blažena, stojeći malo sagnuta dok su se sjene i šutnja spuštale na zemlju i zahvaćale djevičansku sobicu. Kojeg li mira ! Koje ljepote ! Blažena sam i ja nad tim prizorom !
Nije jedna velika vizija i možda će je netko prosuditi beskorisnom u mnoštvu drugih vizija,jer ne objavljuje ništa osobitog. Znam. Ali za mene je to prava milost i kao takvu je opetujem jer mi je smirila dušu, učinila je čistom i punom ljubavi kao da je obnovljena od ruku Mame. Mislim da će se i vama svidjeti u istom smislu. »Djeca« smo - mi. Bolje tako ! Da se svidimo Isusu. Neka drugi, učeni i komplicirani, misle što hoće, neka nas nazovu »djetinjastima«. Za to nas nije briga, zar ne ?
