Da bi nam odgovor na to pitanje bio jasniji, važno je posvijestiti ulogu i bit nedjelje. Nedjelja ili dan Gospodnji (dies Domini) dan je u koji Crkva tijekom stoljeća svetkuje uskrsno Kristovo otajstvo, izvor čovjekova spasenja. Ona je dan Gospodnji, jer je to dar što ga je Bog učinio svom narodu: Ovo je dan što ga Gospodin učini svome narodu: kličimo i radujmo se njemu (Ps 117,24). Toga je dana Bog izveo najvelebnija i najsvetija djela: početak stvaranja, uskrsnuće svoga Sina, izljev Duha Svetoga, itd. Za Crkvu je slavljenje nedjelje znak vjernosti Spasitelju Isusu Kristu. Stoga se nedjelji treba radovati, a ne je zlorabiti niti mijenjati njezin prirodni ritam, smisao. Ona je dan euharistije i molitve, dan obitelji i župne zajednice, dan odmora i blagdanovanja, dan počinka od svakodnevnih briga i napora.
Suvremeni potrošački duh izlaže nedjelju procesu duboke preobrazbe, a to dovodi do raslojavanja obitelji i župne zajednice. U takvim prilikama nedjelja gubi svoje izvorno kršćansko značenje i postaje dan pukoga počinka i bijega te je čovjek, iako blagdanski odjeven, nesposoban blagdanovati i zatvara se u usko obzorje koje mu ne dopušta izići iz svoje začahurenosti.
Nedjelja je dan svete mise. Naime, zajednica sabrana u vjeri i ljubavi prvi je sakrament Gospodinove nazočnosti među svojima: sabrati se zajedno u znaku kada se mnogi nađu u jedinstvu jednoga srca i jedne duše (usp. Dj 4,32). U tome se očituje zajedništvo Crkve i jedinstvo otajstvenoga Kristova tijela. Ukoliko se netko udaljava ili izbjegava zajedništvo od toga tijela, onda se Gospodinovo tijelo osiromašuje. Crkva oduvijek svetkuje nedjelju slavljem lomljenja kruha, navještajem Riječi, djelima ljubavi.
Također valja reći da nedjelja nije dan euharistije samo zato što toga dana sudjelujemo na svetoj misi, nego ponajprije što toga dana više nego bilo kojega drugog kršćanin nastoji svoj život učiniti darom, duhovnom i Bogu ugodnom žrtvom, po primjeru Krista; vjernik nastoji očitovati spremnost na služenje što se rađa izravno iz Kristove ljubavi, i to je onda euharistijski življeni život. Svemu tome mora smjerati pastoral i slavljenje nedjeljne euharistije, jer euharistija nije puki obred, ona je i škola života.
Nedjelja sekulariziranoga čovjeka nije isto što i nedjelja kršćanina. Sekularizirani čovjek svoju nedjelju živi poglavito kao dan počinka od posla i njegovo se slavljenje često svodi na praznički (dolazi od riječi prazan) dan koji je samo bijeg od svakodnevice. Suvremena sekularizirana kultura lišila je nedjelju njezina izvornoga religioznog značenja i nastoji je zamijeniti bilo bijegom u privatnost bilo novim masovnim obredima: sportom, izletima, diskotekama, turizmom i, u posljednje vrijeme, radom radi profita, i to često nepravednim. Potrebna je razbibriga, ali opasno je dan Gospodnji svesti na dan čovjekov, potrošački i hedonistički, i tako izrabljivati čovjeka i ponižavati Boga.
Drugi vatikanski sabor (usp. Sacrosanctum Concilium br. 106) i Zakonik kanonskoga prava (usp. kan. 1274) upozoravaju da su vjernici dužni zajedno sudjelovati na nedjeljnoj svetoj misi. Prema tome, to okupljanje vjernika oko Kristova oltara znak je jedinstva i zajedništva.
S druge strane, kao što ste naveli u pitanju, ima onih koji umjesto nedjeljom idu subotom uvečer na misu. Ovo što je rečeno o nedjelji je bitno, i o tome vjernici moraju voditi računa. Dužni su svetkovati nedjelju i voditi računa o vjerskom i župnom jedinstvu te zajedništvu. Prema tome, naglasak je na produbljivanju nedjeljnoga jedinstva, očuvanju i razvijanju župne svijesti i crkvenoga zajedništva.
Međutim, subotnja večernja sveta misa, o kojoj govori Zakonik kanonskoga prava (kan. 1248, § 1), upućuje na to da, liturgijski i u biblijskom kontekstu, nedjelja počinje subotom uvečer ili Prvom večernjom molitvom. Sigurno da nije ispravno postupati i reći: Idem subotom uvečer na misu da bih sutra mogao spavati i besposličariti. Potrebno je uvažavati i poštovati dostojanstvo nedjelje.
(dr. don Alojzije Čondić) Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”
