Znanje o Duhu Svetom svodi se na neoborivo apostolsko svjedočanstvo koje su apostoli doživjeli na Pedesetnicu, kao i na odnos Duha Svetoga s Ocem i Sinom, sa Crkvom, sa svijetom i sa svima nama ponaosob.
Zahvaljujući tom Duhu Svetom, svaki je čovjek sudionik Božjeg Života i baštinik Božje Baštine. S Duhom Svetim u sebi, čovjek u svom Srcu nosi i Boga, i Nebo, i Vječnost. Duh Sveti rađa svoje plodove: Ljubav, Mir, Radost, Svetost, Kreposti. Tu su nama na Dar, ali dok god ti plodovi ne postanu jedino stanje i sadržaj čovječanstva i povijesti, ljudi nisu ni blizu ispunili djela koja im nalaže Duh Sveti.
Duh Sveti stvara svijet i povijest, s ljudima ili bez njih. Nikada ne ostaje na onom što je završeno, već uvijek iznova stvara novo. U tom svom postojanju i stvaralačkom djelovanju, Duh Sveti nije upućen na ljude već suprotno, oni na njega. Bez Duha nema života, a ovom je svijetu potrebno „Duha više nego kruha" (LJ. Rupčić).
Duh Sveti je svemoćan. Tko se njemu protivi, zapravo se protivi sebi samom. Može ga se trnuti u djelovanju i Srcima Duhom ispunjenih ljudi, ali ne može utrnuti. Ono što Duh započe to i završi, ali jao onima koji ga guše i griješe protiv Njega, jer je i opstanak Crkve upravo dokaz postojanja Duha Svetog. Stoga mnogi i razlikuju Crkvu Duha i crkvu institucije. Kako god da gledamo, Crkva uvijek mora iznova sebe nadilaziti, jer Duh je i više i veće i bolje od svakog njezina ostvarenja ovdje na zemlji. Stoga po Istini kažem...
...Crkva ne živi ni od slova ni od zakona, nego od Duha i Ljubavi!
