Lako se tada naći na vrlo mračnome mjestu u sebi samom. Onom mjestu na kojem ne primjećuješ ni vlastite tragove u pijesku. „Izgorjeti – istrošiti se", bi u tom slučaju bio odgovarajući psihološki pojam za duhovnu smrt. Osjećati se potpuno nevažnim i shvatiti da svijetu nemam što drugo ponuditi osim ranjivog sebe, i nije tako krivi put.
Nije li i to način na koji je naša Raspeta i Uskrsla Ljubav došla svijetu obznaniti svoju Ljubav, posvjedočivši je na Križu? Koje li razočarenje, gledano ljudskim očima. Ostaje samo bol, muk i bijeg. Tko je ostao pod Križem? Tko to može shvatiti? Shvatiti da se istinska veličina i pobjeda Ljubavi svjedoči i proslavlja na Križu.
Veličanstvena poruka koju svi mi kao iskreni tragatelji duhovnog puta i života moramo prenositi je da nas Stvoritelj ne voli zbog onoga što činimo i postižemo, već zbog toga što nas je stvorio i otkupio u Ljubavi, te nas izabrao da živimo tu Ljubav kao istinski dar Života, predajući je drugima pa makar i na Križu.
Suočiti se sa svojim ogoljenim bićem, otvorenim za prihvaćanje i odbacivanje, zagrljaje i udarce, uspjehe i neuspjehe, osmjehe i suze te potpuno biti slobodan od toga kako nas u tom trenutku drugi doživljavaju, prvi je ozbiljni korak duhovnog puta i života.
Kad se to postigne, a u duši se to ne prepoznaje odmah, počinje se razvijati prvi plod naše duhovne smrti, našeg stanja „istrošenosti".
Počinje se srcem shvaćati, zapravo, počinje se biti svjestan, da stanje „istrošenosti" ili kako bi neki rekli „burn - out", ima svoj korijen u našem licemjerstvu. Onoga trenutka kada raskorak između vanjskog djelovanja i naše iskrenosti u duši isčezne... ...isčeznut će i naša „istrošenost". Vlč. Zlatko Sudac
