Besmisleno i nepotrebno', o pravosudnoj agoniji jednog od prijatelja govorio je Mihael Hribar u RTL Direktu.
Priča je ovo koja bi lako mogla biti ispričana kao tragična i potresna, ali njezini protagonisti su toliko puni duha i života koliko duha i života nemaju ni mnogo sretnije priče. Priča je to o dva prijatelja, dva invalida, ali i o bešćutnom hrvatskom pravosuđu.
Jedan od njih, gospodin Zdravko Rak davno je u prometnoj nezgodi ostao bez vida. Njegov prijatelj gospodin Andrej Bulat tada je postao njegove oči.
Ali kako život već zna biti okrutan, i gospodin Bulat je prije sedam godina stradao u prometnoj nesreći i - izgubio noge. Pa je gospodin Rak postao njegove noge. Tako njih dvojica idu kroz život, sada baš kao i nekada - zajedno imaju i oči i noge i pri tome beskrajno mnogo humora i šarma.
"Pazi na auto. Ajde možemo. Nema nikog da nas zgazi", govori Andrej Zdravku.
I tako već godinama, Zdravko, koji je prije sedamnaest godina izgubio vid, gura prijatelja iz djetinjstva koji je prije sedam godina u prometnoj nesreći izgubio obje potkoljenice.
"To je nekako automatski krenulo, nije tu bilo ni dogovora ni razmišljanja, nego ajde guraj. Onda smo skužili da možemo i tako smo nastavili. Što kažu ljudi? Čude se", priča nam Zdravko Rak iz Šibenika.
"On gura, a ja zaustavljam lijevo desno. Prije sam ja njega vodio, on se naslonio na rame, a sad on mene gura i to je to", kaže nam Andrej Bulat.
Unatoč teškoj situaciji ni ne pomišljaju na očaj ili samosažaljevanje, čak je Andrej, neposredno nakon amputacija, u bolnici tješio druge pacijente.
"Bodrio sam čak ljude koji su slomili noge pošto oni nisu mogli to prihvatiti, a mene su doveli da ih bodrim. Ne prihvaća svatko lagano te stvari. Ja sam to prihvatio. Ni prije nisam igrao nogomet", šali se tako Andrej, zapravo ne prestaje se šaliti. "Psihijatrica kaže da je to najbolji način protiv svega", kroz smijeh će.
A nije mu bilo lako. Prilikom operacije zaradio je bolničku bakteriju, završio u komi, pa potom obolio od legionarske bolesti, ali sve je preživio.
"I sad kad obavim još jednu operaciju nadam se da ću hodati, a možda i neću", kaže nam Andrej.
Njega i Zdravka, po vedru duhu poznaje cijeli Šibenik. Uvijek nasmijan, smijehom odgovara i na pitanje koja su mu mjesta, kao čovjeku u kolicima, dostupna u Šibeniku.
"U WC ne mogu u Starom gradu nigdje, ali to je i normalno. Nove zgrade koje rade bi trebali raditi da ljudi mogu doći. Ne mogu doći nigdje, nema šanse", ističe Andrej.
Ne može pristupiti ni šibenskom općinskom sudu gdje se sporio sa osiguravajućim društvom godinama iako je bio suvozač za vrijeme prometne nesreće. Njegov pravni zastupnik kaže da je proces trajao skandalozno dugo.
"Stojimo pred zgradom suda koji je izmislio sinkopu, ali isto tako i postupak koji traje četiri godine vezano za nesreću koju je doživio Andrej Bulat kao suvozač. Potpuno besmisleno i i nepotrebno", naglašava Mihael Hribar iz Udruge stradalih u prometnim nesrećama Bonus.
Kako nije mogao u sudnicu, sud je došao njemu. "Oni su meni došli kući da trebam platiti 300 kuna. Kao da je moja greška što ne mogu doći tamo."
Najgore je sada ipak iza njega. Odštetu je dobio, sa suprugom koju je upoznao u toplicama na rehabilitaciji, sad planira i dijete, ali starog prijatelja ne zaboravlja.
"Bili smo tandem i prije dok smo bili zdravi, a ne sad."
I smiju se, odlazeći u suton, i okrutnom životu smiju se ravno u lice.
O pravosudnoj agoniji Andreja Bulata u Direktu je govorio Mihael Hribar iz Udruge stradalih u prometnim nesrećama.
