Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. "Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: 'Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'" (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše "da se mučio dan i noć" (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja.
I ako je jedan stari kršćanski pisac - Pseudo-Dionizije - zapisao "da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša", onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na "tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada", kako je to činio taj najveći šutljivac - sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati "najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova". Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo "tesar" - drvodjelja, radnik.
Marksistička ideologija uzdiže radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli" (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34).
