I pomislih: podijeliti ću ga opet svima, tako da nam bude jedno novo ohrabrenje kako bi i ove godine nastavimo jednako dobro ili još bolje!
Piše Alen Kešina, udruga Leptirići:
Kao da je bilo jučer sjećamo se jednodnevnog 1. Međunarodnog hodočašća za osobe s invaliditetom u Međugorju održanog 29.rujna 2012 godine. Bio je to susret tristotinjak osoba s invaliditetom i njihovih pratitelja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine među kojima je bilo i30 članova Ucdpdn Leptirići.
Danas smo ponosni jer smo jedna od rijetkih udruga koje su sudjelovale na svih sedam susreta. Usporedbe radi posljednji 7. susret trajao je 4 dana, bilo je više od 1.700 sudionika iz 12 zemalja svijeta. Neizmjerno veliki posao godinama odrađuju vrijedni i samozatajni ljudi iz Župnog ureda, Majčinog sela, Frame , Zajednice Milosrdni otac, Zajednice Cenacolo, lovačkih društava Golub i Orao iz Čitluka, HGSS-a Čitluk, Marijinih ruku, Taxi službe, udruge Susret iz Čitluka, volontera iz župe svetog Filipa i Nerija Split, Zajednice Vjera i svijetlo iz Slavonije, udruge Ruah iz Zagreba i svih župljana koji su nas ugostili besplatno. Sve te ljude spominjemo u svojim molitvama da ih Božji blagoslov po Marijinom zagovoru nagradi za njihov veliki trud.
Ove godine čini mi se da je organizacija bila na najvišem nivou do sada s toga sve pohvale novom organizacijskom odboru.
Osobno sam sve emotivno doživio jer me na ovom hodočašću zatekla 18 godišnjica braka koju sam obilježio sa svojom obitelji i članovima udruge.
Svima onima koji su nisu mogli biti s nama želim prenijeti riječi koje sam tijekom ova predivna četiri dan čuo od djece s teškoćama u razvoju, osoba s najtežim invaliditetom, njihovih roditelja, fratara, volontera, članova organizacijskog odbora i hodočasnika:
– Na ovom hodočašću ljudi su duboko doživjeli susret s Bogom, ima puno teških životnih priča, da pokažu da ima težih životnih križeva.
– Toliko malo ima sretnih ljudi na svijetu, pa vidiš osobu s velikom boli i vidiš da i u patnji možeš biti sretan.
– Veoma je bitno da i roditelji žive svoje trenutke, da se osnaže i ohrabre i nađu snage za dalje.
– Slijedećih 6 mjeseci živjet ćemo od plodova ovog hodočašća, a drugih 6 mjeseci u isčekivanju novog susreta.
– Molimo da počnete svoje dijete gledati ne kao kaznu i prokletstvo nego da promijenite pogled da počnete u djetetu gledati dar da budete Bogu još bliže.
– Bog ih je, iz nekog razloga, stavio u naše živote, možda zato da nas uče nesebičnoj ljubavi, koja ne traži ništa zauzvrat.
– Oni su posebni i zato tako potrebni ovom svijetu u kojem se vrednuju uspješni, lijepi, pametni,… a ne bolesni. Kao da nismo svjesni da se svaki zdrav čovjek može vrlo lako pretvoriti u bolesnog. Dovoljna je jedna automobilska nezgoda nekad, samo jedan virus…
– Oni su Božja prisutnost među nama preko koje nam On otkriva nas same: naše propuste, naše mane, naše slabosti, našu sebičnost, našu čestu zabrinutost oko nepotrebnih stvari… Bogu hvala za ove dane zajedništva s Isusom prisutnom u onima koji su potrebni naše pomoći. U onima koje svijet drži manje vrijednima.
Bogu hvala za njihove mame i sve članove obitelji koji nas uče kako se strpljivo nosi križ svakodnevnice. Za njihovu ljubav u njihovoj žrtvi!
