Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
“Kada mi je bilo 7 godina, 1995. godine, dijagnosticiran mi je zloćudni tumor. U Bosni i Hercegovini nije bilo pomoći, pa su me prebacili u Zagreb, gdje je tim liječnika utvrdio da mi preostaje najviše godinu dana života (naravno, to su rekli mojoj mami, a ne meni). Od tih godinu dana prošlo je već 29 godina. Čak su i sami doktori tada rekli da me jedino Bog može spasiti, jer sve što su oni mogli učiniti bilo je priključiti me na kemoterapiju.
Na polovici liječenja, pustili su me da odem kući u Hercegovinu jer sam bio u jako lošem stanju, iako je inače bilo zabranjeno napuštati Zagreb. Mama je iskoristila priliku da odemo u Međugorje na Križevac. Od tada više nikad nisam bio isti. Dok smo se penjali, osjećao sam se kao da umirem, ali kad smo se spuštali, letio sam kao raketa jer me više ništa nije boljelo.
Vratio sam se u Zagreb na daljnje liječenje, a nekoliko mjeseci kasnije proglašen sam potpuno zdravim. Bolest se više nikada nije vratila!
Bog je definitivno tu. Ne vidimo ga, ali nismo ni svjesni koliko nas voli i kakva sve čuda radi za nas. Vječna Mu hvala i slava!”
