Prilikom zadnjeg dolaska u Majčino selo, podijelio je sa mnom jednu zanimljivu crticu iz njegova života koja ga vezuje uz pokojnog fra Slavka Barbarića, utemeljitelja Majčina sela.
„Moj dolazak iz Kanade u Hrvatsku, točnije u Rijeku, na školovanje u formaciji redovničke zajednice Salezijanaca, dogodio se u rujnu 1993. godine. Prvi dojmovi sa školovanja su mi bili, blago rečeno, dosta razočaravajući. Nekako se nisam pronalazio u tom okruženju, posebno jer se baš nije živjelo po redovničkim standardima, što sam ja tada gorljivo iščekivao.
Izdržao sam do Božićnih praznika, kada sam odlučio da ne mogu više. Došao sam u Dragićinu kod moje bake i svaki sam dan išao na misu u Međugorje. Tada je fra Slavko Barbarić obnašao službu kapelana u Međugorju, a i sam je bio iz 'mog sela' – Dragićine. Također, on i moj se otac su bili školski prijatelji, te bi svaki put kad bi fra Slavko boravio u Kanadi, obavezno svraćao k nama u posjetu.
Odlučio sam kako ću potražiti fra Slavka za razgovor i kako ću mu reći da sam odlučio napustiti Salezijance i premjestiti se u Franjevce. I još sam si prigovarao kako prije nisam vidio znakove 'svog franjevačkog poziva': mama i tata dolaze iz franjevačke župe, ja odrastao u franjevačkoj župi Norval u Kanadi, jedan rođak mi je fratar…
Fra Slavko je bio poznat po svom 'brzom životu', uvijek je negdje žurio i ti si ga mogao uhvatiti samo u prolazu. Ja ne znam
jesam li ikada s njim razgovarao duže od 7 min, ali unatoč tome u tih par minuta ti osjetiš kako je potpuno skoncentriran na tebe i tvoj problem i onda ti, nakon što te sasluša, udjeli jedan potpuno neočekivani i prosvjetljujući odgovor.
I ja sam tako njemu ispričao svoj slučaj i pitao sam ga mogu li prijeći u fratre, a on me pogledao, zamislio se i rekao: „Damire, nipošto, ne, ako Boga znaš, ti nisi za nas. Bog te posadio u Salezijanski vrt, ti ćeš tamo procvasti. Ostani tamo, bit ćeš ti dobar salezijanac i okani se ovih misli o premještaju.“
Ja sam ostao zatečen i pomalo razočaran, ali sam u sebi osjetio jedan duboki mir.
Zatim je fra Slavko nastavio: „Damire, ti studiraš, ali moli Boga svaki dan: časoslov, krunica, ispovijed, sveta misa… nemoj gledati ni lijevo, ni desno, imaj oči uprte samo u Krista i tako ćeš sigurno ići naprijed. Sve će se to pročistiti kad rat završi. Ne boj se!“ I to je bilo to, cijeli naš razgovor trajao je možda oko 6 min.
Ubrzo sam se vratio u Rijeku, uglavnom, imao sam takav mir na putovanju, a i kasnije, iako se u mojoj zajednici nije ništa promijenilo. Ja sam pak nastavio onako kako mi je fra Slavko rekao: skoncentriran na Krista u učenju, molitvi, sakramentima i moj salezijanski poziv na kraju mi je postao tako drag i u njemu sam se doista potpuno pronašao!“ – zaključio je don Damir.
Paula Tomić – medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
