Danas ima 35 godina od kojih je 15 godina svećenik, ali svoj svećenički i redovnički poziv na neki način duguje svom prvom hodočašću u Međugorje kada je imao smo 17 godina. Naime, odrastao je u katoličkoj obitelji i odmalena je pripadao i molitvenoj grupi zajednice Betania. Kada su njegovi baka i dida slavili 50 godina braka, željeli su ovu godišnjicu proslaviti u Međugorju i igrajući na njegove osjećaje, kako im treba pomoći pri putu jer su stari, uspjeli su postići da i on krene s njima unatoč njegovom prvotnom protivljenju.
U autobusu punom više-manje hodočasnika starosne dobi od 60-70 godina, on se osjećao pomalo izgubljeno, a posebno ga je živcirala njihova neprestana molitva. Ali stigavši u Međugorje i proživljavajući s njima sve molitvene trenutke, shvatio je kako ga je ova molitva polako čistila i otvarala i na kraju omogućila njegovoj duši da uistinu iskusi blizinu i Prisutnost živoga Boga. Iskusio je kao da mu se jedan Izvor koji je oduvijek postajao u njemu, jednostavno oslobodio, provrio. Za njega je tada Isus postao Gospodar njegova života. Kad se vratio kući započeo je s molitvom krunice, sam, s obitelji i bliskim prijateljima s kojima je organizirao molitvenu grupu. Sa 19 godina je ušao u Zajednicu Betania i tako je započeo svoj molitveni put koji ga je na kraju doveo do svećeništva.
Danas je u Međugorju prvi put nakon 18 godina, na neki način da se zahvali za svoje svećeništvo i što je pronašao svoj dom u Zajednici Betania u kojoj je sada zadužen za rad s mladima i da im pomaže u pronalaženju poziva.
Međugorje danas doživljava još uvijek jednako kao i prvi puta kad je došao: mjesto u kojem se srce puni, nadima, ispunjava milošću: „Postoje neka mjesta u kojima doista Nebo dodiruje zemlju i Međugorje je jedno takvo mjesto. Ovdje nam je jednostavno sve olakšano, sva naša osjetila kao da su izoštrenija i puno nam je lakše uspostaviti kontakt s Milošću. Zbog toga opet ponavljam i danas kao i onda osjećam kako mi srce raste od ljubavi Božje! – zaključio je fra Paolo.
