Imala sam 18 godina kada sam doživjela "krah" u svojoj obitelji. Slomilo me najviše to što sam morala odseliti od rodne kuće, sela i prijatelja.Navikavati se na drugo selo,ekipu koju sam znala površno i drugu kuću u kojoj sam morala stvarati novu rutinu.
To je sve djelovalo na moje duševno stanje. Duša me boljela,ali zbog mame,sestre i brata pravila sam se 'jaka'...sve dok me nije 'dotuklo'. Padala sam do dna. 4 tjedna pakla. Depresija me obavila. Gubila sam apetit, žeđala sam svaki dan, ali mogla sam nekako bar pola litre vode u danu popiti. Djelovalo je i na moju kilažu. Smršala sam 5 kg.
Sama u hladnoj sobici provodila sam tjedne pokušavajući naći taj mir. Nisam doživljavala nikoga.
Buka i galama djece koja su dolazila kod brata mi nisu smetale ni najmanje.Jer ih nisam praktički ni čula. Moje emocije bile su samo jedno.Tuga i plač u jednom. Zarobljena sam bila u toj sobici. Čitala neke debele knjige od 200-500 stranica reda rada. Lice mi je bilo snježno bijelo,oči propale zbog podočnjaka od nenaspavanosti jer najveće strahove sam doživljavala na polasku u krevet na počinak. Do 4h ujutro,možda i do 5h ili pola 6h ležala bih u krevetu s upaljenim svjetlom, a kada sanak dođe na oči dođe i strah. Kratki snovi tipa nanošenje duševne boli, fizičke boli pa sve do osuđivanja što sam živa.Ti snovi trajali su jako kratko jer bi se samo trznula i probudila te nesvjesno počela histerizirati i plakati.
To je trajalo otprilike 2 tjedna dok jedno jutro mama me nije našla sklupčanu u kutu dok je iz mene izbijao strah. Odmah me povela sa sobom u krevet i od tada me pratila kako sam nemirno spavala i trzala rukama i nogama. Kad sam s njom otišla kod tete da me izvuče iz kuće na zrak nakon 3tj. ja sam samo šutila i gledala u pod,a na njihov spomen tate ja sam zaplakala i pobjegla dok su me gledale teta i mama zbunjenim ali tužnim pogledom.Tu me mama nagovori da odem doktorici jer me nije mogla više gledati kako patim ja, ali moja duša još više. Idući dan,ista stvar ali u ordinaciji. Doktorica me u tišini pomno promatra gdje je baš osjetila moj nemir i patnju.Tu se nekako dogovorimo da me pošalje psihijatru, a do tog dana dala mi je anti-depresive da pijem ujutro i navečer.Diazepan,sjećam se.
Četvrti tjedan, tu se klupko odmotava. Dok sam još u takvom stanju,još gorem iščekivala termin na kalendaru odlučim otići ranije spavati zbog tablete od koje sam bila 'kao biljka'. Sjećam se,ovaj put sam oko pola noći zaspala, sama ponovno u sobi. Utonula sam u lagani san, a zatim sam se našla kod vrata sobe,zbunjeno ugledam u krevet,i na krevetu,sebe! Samo sam rekla:"Ajme,Ivona ti si duh! "Ali ja i dalje se ne mičem,nego samo promatram i još sam u većem šoku. Više sam u šoku što sam prvi put ugledala kako stvarno izgledam. Od blijedog lica,do podočnjaka i svijetlo rozih gotovo bijelih usana. Sve dok u jednom trenutku sobu nije obasjala svijetlost. Svijetlost u koju nisam mogla gledati kolikom je snagom blještalo u sobi.Kad sam maknula ruke s očiju svijetlost je nestala, ali neka osoba je stajala kraj mene i promatrala me.
Bijela halja,visok koliko sam uspjela vidjeti, pokrivena glava,ali skine 'ta osoba' dio od halje za glavu s lica,a ono još veći šok, a što sam rekla:"Pa...paa nemoguće! Paa ajmeeeee to je Isus!"
Smeđa valovita kosa malo duža krasila je Njegovo lice.On me nije čuo,samo je promatrao i rekao mom tijelu,tj meni koja ležim na krevetu:"Ivona,dijete Moje,cijeni svoj život naređujem ti!" Uputio mi je te riječi kao zapovijed,a onda je nestao pod okriljem svijetlosti.Kolika je svijetlost bila jača da sam se trznula i probudila.Otvorim oči, jutro, sunce svanulo, a ja se osjećam poletno. Ugledam na sat, 8:00.Koracam lagano i pjevušim dok u wc-u umivam lice i perem zube, ugledam se na ogledalo, kad još jedan šok.Moje lice je dobilo svoju pravu boju, obrazi rumeni, oči su mi nevjerovatno blistave, usne vratile svoju prirodnu rumenu boju.
Ja sam shvatila da me Isus nije mogao gledati kako patim,a onda sam u ogledalo rekla:"Hvala Ti Isuse,cijenit ću dar života",u boravku su bile mama,brat i sestra,kad sam veselo ušla u boravak i rekla:"Jutro ekipa!" Poljubila brata, za njih je to bio šok, ali još veći šok je bio kad smo gledali film ja sam se od srca smijala i bila radosna zbog sna dok su me ostali ukućani gledali zbunjeno. Ugledala sam dokumente i među njima moju uputnicu za psihijatra i za centralo naručivanje. Automatski mi je ruka poletjela za papirima i samo sam uzela i poderala te dokumente, jer do termina je trebalo još tjedan dana, s mojim riječima:"Odlučila sam ne biti 'biljka' i ne ići psihijatru, pošto je danas nedjelja, sutra ću odgoditi termin",naravno to je bio još veći šok za moje.
Ali vjeru u Boga nisam doživljavala kao nešto posebno. Bio je to šok za sve. Pozitivan šok, no oni i dalje ne znaju razlog toga. Od tada sam nastavila obavljati svoje aktivnosti, učiti nešto novo, tražiti posao i tada je Božić kucao na vrata, pa na ljeto sam išla raditi sezonu, upoznala nove ljude i kada sam stigla natrag u Slavoniju nađem posao za stručno osposobljavanje u frizerskom salonu, moja struka. Preselim se ondje u stan do salona, ali upoznavanje s novim ljudima mi nije teško bilo jer sam 'upala' u dobro društvo, a tamo se počeo moj život mjenjati. Veljača, ove godine kad sam se preselila i počela živjeti samostalno.
Imam tako prekrasnu šeficu i njoj sam se otvorila o mojoj situaciji doma, a ona mi je predložila da odem u Šurkovac (Bosna i Hercegovina) kod fra.Ive Pavića, jednog od najjačih karizmatika ovog područja da se još malo 'pročistim' od svega. Sjećam se,bio je to 10.4 ujutro kad smo nas dvije otišle tamo...tamo gdje se moj život počeo mjenjati i gdje sam osjetila najveću prisutnost Duha Svetoga i Isusa Krista.
Samo sam rekla:"Isuse,ako stvarno Ti postojiš,dokaži mi."
Počinjem od molitve za bolesnike i ozdravljenje. Dok je fra.Ivo govorio da svi koji imaju problema s glavom i ostalo što se toga tiče neka stave obje ruke na zadnji dio glave i lagano se njišu, ja se sjetim:"Ah...epilepsija...ajmo Ivona."
S rukama na glavi lagano se njišem,a onda me nešto počelo zanositi.Dobro, to sa m pregrizla nekako, kao da sam imala malenu dozu straha u sebi. Dar proročanstva mislim da je bio, ali nešto predivno, tu sam osjetila Isusovu ruku na sebi. Dok je dečko govorio ja sam se ježila, a onda sam prvi puta čula dar govora u jezicima, zatim sam osjetila ruku na mom ramenu, okrenem se,a iza mene su ljudi sjedili malo dalje od mene, se ponovno, osjetim hladnoću na desnoj strani vrata, a zatim opet ruku.
Iz mene su potiho izletjele riječi:"Isuse hvala Ti,sad uistinu postojiš za mene!"
Ugledam svoju šeficu koja je sjedila ispred mene i mislim da ne znam gdje bi bila da me nije dovela ovdje.Misa je bila predivna, prvi put sam uživala, kad su hodočasnici počeli pjevati pjesmu:"Jer velik Si" ja sam im se pridružila,a zatim kad sam podigla desnu ruku, lijeva je bila na mom srcu, ja sam briznula u plač od radosti. Toliko sam bila poletna i opuštena da sam u jednom trenutku mislila da sam sama i pjevam. Plakala sam cijelu misu, ali uživala, prvi put nakon odlaska iz mog sela. Toliko milosti u jednom danu.
Još veća milost i potpuno moje olakšanje je silazak Duha Svetoga na mene, polaganje ruku.
Stojim i čekam,gledam kako ostali hodočasnici 'padaju s Duhom Svetim' malo sam bila u brizi kako će to izgledati.Vidim,fra.Ivo mi prilazi i duboko u oči me gleda, polaže ruke nad moju glavu, ja zatvaram oči, osjetim da padam, padam prvi put sa Duhom Svetim. Redar me samo rukama dočekao,a zatim spustio na pod. Plakala sam i smješila se dok sam ležala. Poželjela sam taj trenutak osjetiti i ponovno...i ponovno. Nakon minutu sam se ustala i zahvaljivala Isusu na svemu. Uzela sam svoje stvari i tražila šeficu.
Dok su me čekale ona i njene prijateljice, kad sam ju vidjela osmijeh od uha do uha mi je bio.Samo sam prišla i rekla:"Ovo...ovo je bilo prekrasno!"
Da, stvarno toliko,milosti u jednom danu. Od tada sam počela intenzivno moliti i moj dan bez molitve je propao dan.Dva puta na dan, molim se za svoje najmilije, za zahvalu na obraćenju. Ja sam druga osoba. Staložena,mirna,imam to svoje 'Ja'. Od tada sam shvatila da moram oprostiti nekim osobama, da bih ja imala to olakšanje u srcu. Među tim osobama, da. Tata. Moja krv.
Zamjeram mu mnogo stvari. Ali ipak nosim to nešto njegovo u mom srcu. Kakav god bio, otac mi je i ja ga volim. Kako ljudi znaju osuđivati druge koji se obrate tako je i meni u krugu rodbine. Jer po njihovom"pretjerujem". U mjestu gdje stanujem imam podršku od puno ljudi jer tu ima mladih obraćenih s kojima molim, govorim o Bogu, s kojima čitam Bibliju...ono što sada volim, samo da se tiče Boga. Odbacila sam mnogo stvari od sebe, pa tako i neke ljude koji su loše utjecali na mene. Promjenila sam se, da. Šefici dan danas zahvaljujem na prijedlogu. Primam mnogo milosti, ali i mnogo sada učim o vjeri, dok sam prije znala samo osnovne molitve.
Imala sam jedne večeri nedavno 'lagano' opsjednuće.Dok sam se molila u mene je ušla mržnja,iz mene su 'izbijale' riječi tipa:"Ja sam luda,šta ja to izvodim,Bog ne postoji,Ona pogotovo.
Razgovaram sama sa sobom kao budala, zrela sam za ludnicu" dok sam pokušavala uzeti svoju krunicu nešto me odbijalo od nje. Plakala sam i vrištala. A onda sam se dočepala krunice i samo sam jedva izgovorila:"Bog s nama,odlazi Sotono u Ime Isusa Krista nasega Kralja!" i samo sam nastavila moliti s olakšanjem.
Od tada,kontroliram dobro i zlo.
Kako sada imam 20 godina,odlučila sam se moliti za pronalaženje srodne duše. Spremna sam za vezu i dovoljno zrela. Potaknulo me jedno svjedočanstvo mlade žene kojoj je sv.Rita pomogla da nađe dečka. Nađem molitvu, krenem moliti možda mjesec dana nakon Šurkovca. Žarkom željom za pravom osobom javljala sam se našem Isusu koji me slušao,a Sv.Rita je pred Njim molila za mene. Dok su druge djevojke samo govorile da žele dečka, ja sam šutila i molila svaku večer, to mi je bila još veća motivacija.
A onda...nakon 6 mjeseci molitve upoznam osobu baš za kakvu sam se molila. Spremna sam da mu budem sve. Odlučila sam ga pozvati kod mene da se upoznamo i razgovaramo o Bogu kako to i on voli. Napokon. Stiže kod mene nakon tjedan dana upozvanjava i dopisivanja. Znala sam ga iz viđenja samo i čula sam samo dobro za njega. Dok smo veselo razgovarali o Bogu, zamolio me da donesem Bibliju. Otvarali smo. On je otvorio Evanđenje po Mateju, taman vezano uz našu temu obraćenja.
Dok je on čitao Bibliju, ja osjetim Isusovu prisutnost, u glavi mi dođe rečenica:"Dijete Moje drago, sv.Rita ti usliši molitve svim srcem moljene, osobu koju ti Ja šaljem upravo je ispred tebe."
Samo sam se nasmješila i ustala se te ga zagrlila. Osjetila sam svu radost i sreću u sebi. Njemu je bilo drago kad sam ga zagrlila. Prošli smo mnogo tema, na prvu me osvojio njegov karakter, imamo puno toga zajedničkog. Vrijeme nam je proletjelo munjevito brzo i od onda sam pomislila:"Ja se moram boriti za njega, našli smo se slučajno, sad ga ne puštam namjerno!" Svaki dan razmjenjivali smo poruke, ja sam jednu večer odlučila da mu kažem što osjećam prema njemu. Pomolila sam se taj utorak sv.Marti, kao i uvijek, i stupila u kontakt s njim. Kada mi je rekao da sam mu jako draga, pitala sam ga jesam li mu dovoljno draga da postanem djelić njegovog života, rekao mi je pozitivno, da želi. Toliku milost sam dobila da sam od sreće počela plakati jer sam prvi put istinski sretna.
Zahvaljujem sv.Riti dan danas.
To mi je dalo još veću motivaciju za molitvom. Ubrzo smo odlučili da će to doista prijeći u vezu. Za njega molim svaki dan 3 'Zdravo Marijo' jer smo malo odvojeni ali borimo se jedno za drugo jer ljubav je jača od svega. Ljubav pobjeđuje sve. Jedne večeri sam zaspala rano, sretna zbog nas napokon jer mi je rekao da se i on molio za pravu ljubav. Polako sam utonula u san i nađem se u bijeloj prostoriji. Uz mene je stajala ženska osoba a blizu nas su sjedile 4 osobe. Ženska osoba je odjednom ugledala mene, pa u zid, tj. kut, a onda ponovno u mene i pogled joj se vratio prema zidu. Ugledam i ja kut zida, a ispred nas se pojavljuje, Gospa!
Gospa nebesko plave halje, smeđe kose koja je malo virila, smeđih očiju, predivnih crta lica, rumenog lica, prekrasnih usnica. U rukama je držala 3 ruže, u desnoj ruci je bila krunica. Gledala je u mene sa najljepšim osmijehom koji nikad nisam vidjela. Samo se smješila, a ja sam zgrabila krunicu, pred Nju kleknula i molila sam. I plakala od radosti.
Promatrala me radosno dok sam molila, a kad sam završila s molitvom promatrala sam i ja Nju. Baš prekrasno. Nešto predivno. Najljepša.
A onda, ona je polako nestajala. A s Njom i san. Probudila sam se uplakana, zgrabila krunicu i ponovno počela moliti. Cijeli dan radost i sreća su me držale. Stalno mi se te slike vrte u glavi. A zatim otkrijem da je taj san imao značenje. 3 ruže koje je naša Nebeska Majka, točnije Kraljica Mira držala u ruci su '3 Zdravo Marijo' koje molim svaku večer za mog dečka. Nešto predivno.Taj dan nitko nije znao razlog moje sreće jer sam htjela zadržati za sebe.
Sada dok ovo pišem moje srce je puno sreće i radosti. Život nam je pun preokreta, samo ne dajte Sotoni blizu vas. Molite, molite djeco Božja. Bog je Velik! Za svakoga Bog sprema nešto veliko, kao što je spremio i za mene ovu slagalicu života. Svaki dan mi je blagoslovljen. Neka je i vama!
Hvala mojoj šefici što je bila uz mene kada sam išla taj prvi put u Šurkovac, bez nje vjerovatno bih tonula i priklonula se lošem društvu. Hvala mojim prijateljima koji me podupiru u mojem obraćenju,s njima učim više o Bogu i vjeri. Hvala Sv.Riti što mi je pomogla u donošenju velike odluke. Sv.Benediktu što me čuva dan i noć i što živim pod zaštitom njegove medaljicom.
Isuse,hvala Ti što napokon cijenim svoj život.
