Moje uspomene na prvi Festival mladih

Odluka fra Slavka Barbarića da održi nacionalno okupljanje mladih je bio direktan odgovor na sve veći broj hodočasnika koji su 80-ih godina stizali u Međugorje. I ja sam bila jedna od njih. Ostavivši svoj tadašnji posao u Irskoj, došla sam u Međugorje ljeto 1988. kao vodič irskih hodočasnika.

Fra Liam Lawton, Ernest Williams, Fra Slavko i svi mi volonteri smo svojom voljom i trudom započeli suradnju čiji je cilj bio potaknuti mlade iz cijeloga svijeta da dođu u Međugorje i sudjeluju na prvom festivalu mladih prvi tjedan kolovoza 1989. Fra Slavko je žarko želio da program tog festivala bude odgovor na duhovne potrebe mladih. Uz pomoć hercegovačkih franjevaca, uvijek pristupačnih vidioca i lokalnih turističkih agencija, pripreme su počele. Sjetimo se, uvjeti su tada bili jako loši, smeštaja je bilo malo a i ne zaboravimo na tadašnje djelovanje policije koja je vršeći pritisak na događanja u Međugorju stvarala dodatne probleme. Iako se nekima tada činilo nemoguće, Međugorje je savladalo sve prepreke i zakoračilo u budućnost organizirajući festival mladih.

Čega se ja sve sjećam danas? Iako prvi, to je za mene bio najljepši festival. Nisam više mlada kao prije, ali i dalje željno iščekujem svaki festival kao da je onaj prvi, i dalje osjećam isto uzbuđenje, istu atmosferu ispunjenu mirom i radošću, istu viziju mladih koji postaju svjesni svoga Spasitelja i Njegove neizmjerne ljubavi. Moja uloga na festivalu se izmjenila, jer sada imam svoju obitelj,djecu i obaveze, ali se trudim da moja djeca dožive ono što i ja, da osjete Božju riječ i mir koji proizlazi iz nje. Želim da budu svjesni dara kojeg posjeduju, a to je festival mladih tu u Međugorju. Sjećam se tih dana kao da su jučer bili, tisuće mladih duša, neizdržljiva vrućina, nedostatak smještaja i vode, neklimatizirani uvjeti, komarci s kojima se 150 irskih hodočasnika nije znalo nositi.

Mnogi mladi su morali kampirati jer nisu imali smještaj, dosta ih je bilo smješteno na Tromeđi odakle su svaki dan pješke dolazili na program. Sjećam se kako smo na biciklima išli od kuće do kuće tražeći instrumente, jer festival uistinu pobudi radost u tebi, želju da slaviš Boga i kličeš mu na sav glas. Hodočasnicima nije bilo lako u tim uvjetima, događale su se i neugodne stvari, policija je privodila mnoge od njih i ispitivala ih želeći znati sto se to događa u Međugorju. Zaista se može reći da je to tada bio fenomen. Ali ipak, nešto čega se najviše sjećam je radost, neizreciva i neopisiva radost. Radost na licu fra Liama koji je okupljao mlade iz cijeloga svijeta koji su svojim molitvama i svjedočanstvima tvorili veličanstveni orkestar mira. Bilo je redova i redova mladih koji su čekali ispovijed, koji su tako žarko željeli olakšati svoje duše od grijeha. Fra Liam, fra Slavko, fra Svetozar, fra Petar, fra Pervan, fra Leonard, i mnogi drugi, su sa tolikim oduševljenjem promatrali taj fenomen i te mlade koje su i oni pomogli okupiti.

Zamislite samo rijeku mladih koji se sa krunicom u ruci penju na Podbrdo da zahvale našoj Gospi, zamislite naše vidioce koji su im svojim svjedočanstvima približili osjećaj Gospine ljubavi i blizine. Često se sjetim tih dana i svih ljudi koji su pomogli da se to ostvari, uvijek su u mojim molitvama, kao i svi mladi, molim da što više mladih postane svjedocima ovog divnog događaja tu u Međugorju, jer ipak, na njima svijet ostaje. Čuvajte uspomene na festival u srcu i nosite ih kroz život kao sto i ja to radim. Neka Bog blagoslovi sve one koji na bilo koji način sudjeluju na festivalu mladih u Međugorju i ove godine, i svake naredne.