„MOJ SE CIJELI SVIJET SRUŠIO“
“ Želim posvjedočiti koliko nas Bog ljubi zajedno sa svojom majkom Marijom, i koliko su velike i nevjerojatne njihove intervencije u našim životima. Najveća želja u životu bila mi je postati majkom i nakon udaje za moga supruga, na moju radost, ubrzo sam zatrudnjela. No, nažalost, bio je to čudan period života – preseljenje, stres, nesuglasice u braku, miješanja drugih u naš brak i u trinaestom tjednu trudnoće izgubila sam bebu.
Moj se cijeli svijet srušio; počela sam kriviti sebe, supruga… Kroz cijeli proces žaljenja prolazila sam sama, bez ičije podrške i razumijevanja. Sama. Bilo je teško, preteško, trenutci su to u kojima poželiš da te nema. Tako sam gotovo kao biljka živjela u mraku godinu i pol dana.
Jednoga sam dana, Božjom intervencijom, čula najavu za duhovnu obnovu u Taboru kod patera Zvjezdana i odlučila sam otići zajedno sa suprugom. Bio je to susret s jednim drugačijim Bogom kojega sam do tada poznavala; ovo je bio Bog radosti, slavljenja, pjesme, ali i jedne velike katarze. Tri dana moje se srce radovalo, ali oči su plakale, dušu sam isplakala…
U jednom razgovoru s našim dragim paterom Zvjezdanom, koji je bio uvijek na raspolaganju za nas koji smo tada bili na seminaru, dobila sam veliku riječ utjehe. Zagrlio me je i rekao da ne brinem, da sada imam anđela koji me zagovara pred Isusovim licem. U tom trenutku imala sam osjećaj da me grli sam Isus Krist. Pater Zvjezdan bio je nevjerojatna osoba, izuzetno drag, pun razumijevanja, blagosti, utjehe…
Nakon seminara u Taboru i nakon gotovo dvije godine, opet sam imala snage razmišljati o trudnoći. Nakon nekoliko mjeseci, otkrila sam da sam trudna. Mojoj radosti nije bilo kraja. Ali, nažalost, radost nije potrajala; po drugi sam put izgubila bebu, liječnici su rekli da malo srce više ne kuca.
Ne moram Vam reći kako sam se tada osjećala, doslovno samljeveno. Hodala sam po rubu života i razmišljala što učiniti. I razvod je bio jedna od opcija jer je moj suprug također želio djecu, a ja sam bila ta koja mu ih nije mogla dati. Osjećaj bespomoćnosti bio je strašan.
Tada smo ponovno odlučili otići u Tabor; kroz krizu i patnju koju smo prolazili, na jedan smo drukčiji način upoznali Boga, koji je na svoj način liječio naša ranjena srca. Počeli smo odlaziti na duhovne obnove kod Kristofora, fra Ive Pavića, a godišnji odmor bio je nezamisliv bez nekoliko dana milosti Gospe Međugorske. Uvijek smo molili za dar života, ako je to Njegova sveta volja, i na susretima s Kristoforima, kod gospodina Lončara i kod fra Ive u Šurkovcu, koji su često s tom molbom polagali ruke na nas.
Nakon tri godine od drugog spontanog pobačaja, jedno malo srce ponovno je počelo kucati, ali s malom razlikom – sada smo ga stavili ne u svoje, već u Isusove i Marijine ruke i molili smo cijelu trudnoću Krunicu djeteta Isusa, žarko smo molili.
Na jednom od susreta Kristofora, kada je gospodin Lončar položio ruke na mene, pala sam u Duhu i samo sam čula njegove riječi: „Bit će to Gospino dijete.“ Tada nisam o tome previše razmišljala, sve dok se moja bebica nije rodila na blagdan Gospe od Krunice.
Kada je imala godinu i pol dana, bez da ju je itko učio, znala je moliti Zdravo Mariju, a s dvije mi je rekla: „Mama, znaš, nemoj biti tužna, ali ja više volim Gospu nego tebe, ona je moja prava mama.“ Suze su kliznule niz obraze i sjetila sam se tada Josipovih riječi: „Bit će to Gospino dijete.“
Nakon tri godine, Bog je u naš život poslao još jednu bebicu koja je također plod velike molitve, samo s malom razlikom – naša mala djevojčica, osim Gospe, obožava Isusa i posebno je dijete jer ga je Isus odabrao baš za nas; nitko kao ona ne zna utješiti, poljubiti, razveseliti… Oni su anđeli Božji u našim zemaljskim životima.
Želim da ovo moje svjedočanstvo bude na slavu Isusa i Marije, snaga svima koji se bore s ranama pobačaja i koji sanjaju o dječjem plaču u svome domu. Zapamtite, Bogu ništa nije nemoguće! Jedino što naše vrijeme nije i Njegovo vrijeme. Vjerujte, on zna kada smo spremni biti roditelji i kada će naša radost biti najveća. Ne odustaje, samo molite i zahvaljujte. I još nešto – često smo sa susreta kod fra Ive donosili posvećeno ulje i sol, i darovali smo ih jednom paru koji je također izgubio bebicu u trudnoći i koji su odlučili da više ne žele niti pokušavati, da je tuga prevelika. Danas su ponosni roditelji čak četvero djece. Bog je velik!
