Moj put je prošao kroz potpuno negiranje duhovnosti, koje me je dovelo do zaključka da zlo ni ne postoji. Da je to samo naša misao, po onoj „bit će ti kako misliš”. U svemu tome, ono što mi je najfascinantnije kada se danas osvrnem na to razdoblje, jest da ja takvu literaturu uopće nisam sama tražila. Jednostavno sam bila puna duha svijeta jer nisam shvaćala da su te struje presnažne ako ste im se, svjesno ili nesvjesno, prepustili. Malo nakon što sam upoznala svoga supruga, sjećam se da sam mu tako tvrdila da zlo ni ne postoji, nego samo ljudske misli i njihova djela. Ali Bog je imao drukčiji plan, kojim me je doveo natrag u Crkvu, zajedno sa suprugom.
Kako sam iskusila da dobro u svojim životima ostvarujemo po – poslušnosti Bog mi je na samom početku mog obraćenja ulio veliko poštovanje prema svećenicima koje sam do tada godinama ismijavala, kao navješćujući da će mi ono ubrzo trebati. Mnogo puta uvjerila sam se u povezanost poslušnosti, vjere i dobra, upravo po svećenicima i njihovoj službi. Po poslušnosti, isprobala sam to na vlastitoj koži, ostvarujemo dobro u našem životu, koje bi inače možda ostalo potpuno skriveno. Posvjedočila sam već u jednom tekstu o ulozi koju je odigrala teologija tijela u mom obraćenju. Od tog sam trenutka uzljubila Crkvu i shvatila njezin zadatak: da čuva istinu. Nakon te spoznaje slobodno sam se odlučila na poslušnost njezinim zapovijedima. Ali sam naišla na poteškoće zbog svoje skrupulozne savjesti, koju nisam ni znala da imam, no koju je osvijetlilo svjetlo svete ispovijedi. Ona je možda dijelom nastala i zbog nagomilanih rana koje, dok sam bila udaljena od Crkve, nisam znala liječiti. Imala sam problema s opraštanjem i krivnjom, a toga sam sve više postajala svjesna upravo kroz ispovijed. Problem kod takve savjesti jest taj što vidite grijeh i gdje ga objektivno nema, ili mislite da je teži nego što jest. U tom prvom razdoblju moj nemir se povećavao nakon gotovo svake ispovijedi. U takvim okolnostima vrlo sam brzo shvatila da trebam pomoć svećenika, koji su počeli nanovo odgajati moju savjest. Nakon godinu dana upoznala sam svećenika koji me je odlučio duhovno pratiti. Sjećam se da sam zbog tih napasti pomislila kako će i taj svećenik odgovarati ako mi što krivo kaže, iako sam primjećivala da nemam problema s povjerenjem i da u biti ne sumnjam u njegove riječi. Ali crv sumnje pokušavao je nagristi povjerenje koje se gradilo u tom duhovnom praćenju. Ispričala sam mu ono što me je mučilo, a on mi je odgovorio da je to istina da će on odgovarati pred Bogom za vjernike koje mu je Bog dodijelio, da je to njegovo poslanje, i da neka se ja o tome ne brinem. Taj odgovor nikad neću zaboraviti jer je utišao buru mojih sumnji. Ja se nisam prestala boriti protiv svojih napasti, koje nisu sasvim iščeznule, ali me kroz poslušnost svećeniku u ispovijedi Bog snažnije mogao privući dobru, za koje se sama nisam znala izboriti unatoč silnoj želji i trudu. Postupno sam počela spoznavati da Bog rado prašta i da me jača u mojim slabostima. Uspijevala sam se pričestiti i zadobiti mir nakon ispovijedi i pričesti, što na početku nije bio slučaj. Istina je da je u mojim okolnostima poslušnost tada u neku ruku bila i utjehom, ali sam ju od tada počela cijeniti pa i kad mi se duhovnikove riječi nisu doimale baš poželjnima za čuti. Nekad nam je poslušnost velik izazov (jer mislimo da znamo bolje ili nam je zbog oholosti teško priznati da smo nekad u krivu), ali je u svakom slučaju – spasonosna!
Preko svake poslušnosti koju Bog od nas zahtijeva On nas želi zaštititi Poslušnost ima toliko nijansi, ali svaka poslušnost koju Bog od nas zahtijeva želi nas zaštititi. Njome se možemo pozvati na nekoga tko će nas obraniti, utješiti, podsjetiti ili poučiti – već ovisno o situaciji. Na svome duhovnom putu nismo sami. Možda smo imali iskustvo, ili smo makar čuli za takav slučaj, kada je čovjek nastojao sam, živeći bez Boga, ali je onda došao do točke kada je i sam shvatio da je sve to otišlo predaleko. Odnosno da je on otišao predaleko i da je time ostao nezaštićen. Možda čovjek ni ne shvati (odmah) da bi se trebao vratiti Bogu, ali po nekom zlu koje ga počne pritiskati spoznaje da je stvar izmakla kontroli. Oslobođenje od poslušnosti koje se ‘trebalo dogoditi’ nekako uvijek završi ogoljenjem (kao i u slučaju Adama i Eve kada su nakon neposluha Bogu spoznali da su goli i nezaštićeni pred posljedicama zla). Kada se udaljimo od Boga, često to shvaćamo ne zato što uviđamo da smo propustili neko dobro, nego po posljedicama zla koje smo nehotice pustili u svoj život. Autoritet služi upravo kako bi nas zadržao na strani dobra. Autoritet je stoga pozvan na itekakvu žrtvu, kako bi one kojima je poslan doveo do dobra koje bismo sami možda potpuno previdjeli!
Vjerujemo u Isusa Krista, ali samo kritiziramo Crkvu i njezine službenike? Onda je nešto opasno krenulo po zlu U Prvoj Petrovoj poslanici stoji zapisano: „Pokoravajte se kao slobodni, ali ne služeći se slobodom kao izgovorom za svoju zloću”. Pokoravanje i sloboda, dva su tako bliska pojma, čiju povezanost današnji svijet želi opovrgnuti i jednom zauvijek okončati, često s obrazloženjem da smo slobodni pod uvjetom da smijemo raditi što hoćemo. Ima i podmuklijeg načina, a to je onaj kada je sloboda za nešto prikazana kao plemenit čin (sloboda za ovaj ili onaj izbor…). No rečenica iz Prve Petrove poslanice kao da je lijek i za jedno i za drugo. Prvi dio izaziva nas da se potrudimo shvatiti da sloboda i pokoravanje nisu oprječni pojmovi; dok nas drugi dio rečenice (iza zareza), upozorava mogućih opasnosti kojih svakako ima kada pokušavamo racionalizirati i opravdati vlastite ili tuđe postupke unatoč svemu. Ako vjerujemo u Isusa Krista, ali samo kritiziramo Crkvu i njezine službenike, nešto je opasno krenulo po zlu. Možemo čak biti vjernici koji rado odlaze u Crkvu, ali da u jednom trenutku počnemo opravdavati neke grijehe jer ne shvaćamo do kraja sadržaj Božjih zapovijedi. Nema pogrešnijeg tumačenja od onog po kojem čovjek koji sluša autoritet postaje rob tog autoriteta. Na tragu Isusa koji nas „za slobodu oslobodi”, Crkva nas poziva da se u slobodi odlučimo na poslušnost, kako bismo i zadržali tu istu slobodu. Jer samo kada smo u dobru, tada smo i slobodni. Isus je rekao da tko čini grijeh, postaje rob grijeha. A tko bi to od nas sam znao kad je u grijehu ili ne?! Mi bismo to vrlo vješto prilagodili samima sebi. I ne sluteći postali robovima vlastite samovolje! A sve je krenulo od toga da smo htjeli biti slobodni. Kakav užasan apsurd! Čak i da se ne radi o grijehu nego o pogrešnom razmišljanju: i u tom bismo slučaju promašili dobro. Stoga je autoritet pozvan i da poučava one koji su mu dodijeljeni.
Autoriteti su tu da ne bismo zalutali! U poslušnosti se, sasvim sigurno, rađa puno prilika za naš osobni rast. S jedne strane pozvani smo na poslušnost, ali s druge strane i na stalno napredovanje. U tome je jako bitna uloga vođe koji treba razlučiti kada je uistinu potreban onome kojem je pozvan biti autoritet, a kada treba pustiti da ono što je predao tom čovjeku, u njemu istinski i zaživi. Tada u nekim slučajevima nastupa druga krajnost, a ona se očituje u tome da čovjek pomalo zazire od tog osobnog zauzimanja za vlastiti rast i za vlastito dobro. On bi možda najradije odustao od vlastite slobode i odgovornosti. Ali krajnosti nikad ne dovode do onoga što je uistinu dobro! Doći će stoga trenutak kada ćemo morati pokazati da se u borbi života i samostalnije znamo ophoditi sa svim onim što prijeti našemu dobru. Ali nikad, ama baš nikad, nije stvar u tome da nas netko samo tapša po ramenu!!! Kada netko tko je zadužen za tvoje vodstvo tolerira sve tvoje odluke i sva tvoja mišljenja, vjeruj da to uopće nije dobro za tebe. Ta bi podrška mogla postati jalovom podrškom, odnosno onom koja podržava i ono što je u tvojemu životu opasno i nimalo dobro za tebe! Bez opomene u pravo vrijeme, čovjek skrene s puta i umjesto da uživa u dobru koje mu Bog želi dati, grijeh, neka slabost ili tuđe zlo počnu ga odvlačiti od tog dobra. Zato, dragi čitatelju, i tebi i sebi želim da znamo čuti taj Božji glas kroz ljude koje nam Bog šalje. Da shvatimo da je autoritet tu za nas, da ne bismo zalutali, i da jednako tako, Bog i nas može poslati da budemo primjer drugima. Shvatimo to kao iznimnu zaštitu koju nam je Bog darovao i ne dajmo se pokolebati ni kad nam svijet bude govorio da je to staromodno i da svatko može raditi što god hoće i što god on osobno smatra ispravnim!
