Time se i danas bavi kad ne vodi konvoje s humanitarnom pomoći iz Italije u BiH. Rođen je u Napulju, no većinu svog života proživio je u Milanu. Danas ima 61 godinu i vrlo zanimljivu životnu priču o snažnom susretu s Kraljicom Mira i sv. Josipom koji su ga od sina mafijaša, kriminalca i drogeraša doveli do toga da je postao Gospin apostol i humanitarac.
S Albertom Bonifaciom koji organizira humanitarne konvoje iz Italije, surađuje već 25 godina, zadnjih godina kao glavni vođa konvoja, nakon što se Alberto (88 godina) povukao zbog bolesti. U Međugorju ga se može vidjeti barem jedanput mjesečno jer toliko često uspiju organizirati konvoje. Ova učestalost započela je tokom pandemije. „Nitko ne može zaustaviti Boga. Kad On započne jednu stvar, želi da se to nastavi i otvara ti putove.
A i Providnost nam stalno stiže, osobe odgovaraju na Gospin poticaj da ostave sve i dođu pomagati, bilo sakupljanjem namirnica, bilo u njihovoj distribuciji“ – kaže Paolo. U prosjeku dolaze sa 6-14 kombija, broj ovisi o broju vozača, kako im dopuštaju slobodni dani jer većina ljudi koji dovozi pomoć negdje je zaposlena. Destinacije su već ustaljene: Mostar, Sarajevo, Međugorje, Stolac, Vareš, Vogošća, Fojnica… većinom bolnice, javne kuhinje, sirotišta, sjemeništa, samostani.
Na pitanje zbog čega se uključio u ovaj humanitarni rad, Paolo započinje svoju priču: „Uključio sam se u ovaj humanitarni rad jer su me pozvali Gospa i sv. Josip. Prije više godina doživio sam veliku milost.
ŽIVOT S DRUGE STRANE ZAKONA
Moj otac je bio član Camorre u Napulju (to je napuljski izraz za mafiju) i još kao dječaka me koristio za svoje ilegalne poslove: raspačavanje lažnih novčanica, šverc cigareta, droge, krađe novčanika i torbica…
Moj otac je imao puno mana i živio je poročnim životom: bio je nasilnik, često je tukao moju majku i nas četvero djece. Kada sam imao 7 godina, majka je nekako uspjela pobjeći s nama. Otputovali smo u Milano. Ali umjesto života u slobodi, moj brat i ja smo se počeli drogirati.
On je završio u zatvoru i tamo je izvršio samoubojstvo tako što se objesio jer mu je mozak bio teško oštećen od crack-a (jeftine sintetičke droge za siromašne). Mene je to jako pogodilo i sam sam želio umrijeti. Ipak Bog je imao drugačiji plan za mene: 14. ožujka 1989. bio sam uhićen i osuđen na 2 godine zatvora koje sam odslužio. Zatim sam proveo godinu i osam mjeseci u jednoj zajednici za odvikavanje blizu Milana. Tako sam započeo jedan novi život, ali još uvijek život bez vjere.
PUT OSLOBAĐANJA
Presudno za moj susret s Bogom bio je susret s jedenom djevojkom koja mi se svidjela. Zvala se Maria Grazia i u to vrijeme bila je frizerka kod koje je dolazila Marija Pavlović – Lunetti u Monzi. Želio sam biti s njom, a ona me umjesto toga povela na svetu misu u jedno Gospino svetište, 'la Bozzola', 80 km od Milana, u mjestu Pavia, u kojem je djelovao jedan svećenik egzorcista: don Gregorio. On je imao običaj prije svete mise blagoslivljati sabrane vjernike blagoslovljenom vodom. Za vrijeme tog blagoslova, na lice mi je pala kapljica te blagoslovljene vode i osjetio sam kako me prži.
U to vrijeme u srcu sam nosio ogromnu mržnju prema ocu, toliku da sam ga mogao ubiti kad bih ga vidio. Dalje se ničega ne sjećam, nego mi je Maria Grazia ispričala kako sam počeo urlati, psovati, daviti ju… Sutradan ujutro javio sam joj se, ali je ona bila jako uplašena mojim ponašanjem i nije me više željela vidjeti. Šokiran svojim ponašanjem i manifestacijama, rekao sam joj da se želim ispovjediti. Dogovorila mi je ispovijed za tjedan dana kod don Gregoria. On me je pitao koliko se dugo nisam ispovjedio, kada sam mu rekao da je zadnji put bilo kada sam imao 9 godina, prije moje prve svete pričesti, uhvatio me je za ruku i poveo u posjet mladićima koji su živjeli kod njega, isto jedna vrsta terapeutske zajednice za ovisnike. Shvatio je naime, da ja uopće nisam spreman za ispovijed, nego je u mojoj glavi bila misao kako mi to sada treba da bi mi bilo bolje. Naučio sam se u zajednici pričati o svom iskustvu drogiranja, ali još nisam shvaćao da je ispovijed nešto drugo, da je potrebno pokajanje i da je to sakrament, nešto sveto. Zato mi je don Gregorio rekao da se vratim za tjedan dana.
I tada me konačno ispovjedio objašnjavajući mi što je dobro, a što je zlo. Jer ja sam bio poput djeteta, poznavao sam jedino zlo, živio sam odmalena u kriminalu, s onu stranu zakona, moj otac me samo tome učio, ta moj dječački san je bio postati mafijaški Boss, - kroz smjeh se prisjeća Paolo. Tako sam započeo hod oslobađanja.
MISTIČNO ISKUSTVO GOSPE I SV. JOSIPA
U to vrijeme (1998. godina) radio sam u Kooperativi koju je za bivše ovisnike organizirala časna sestra Majka Antonija, ali smo se nakon nekoga vremena posvađali jer sam vidio neke stvari koje baš nisu bile čiste. Nazvao sam Mariu Graziu kako bih joj rekao da imam problema s poslom i da ne znam kako dalje, a ona mi je rekla kako baš toga dana ide kod vidjelice Marije i da će me preporučiti u molitve.
Ja baš nisam shvaćao kakve veze ima moj posao i ta Marija, ali te noći dogodilo mi se čudo: nešto me probudilo, i ugledao sam Kraljicu Mira koja me gledala očima punim milosrđa. Kad mi molimo „Zdravo Kraljice, Majko Milosrđa… Svrni svoje milosrdne oči na nas…“ ja sada znam što to znači, kakav milosrdan pogled Ona ima, taj pogled je kao utisnut u moju svijest i dan danas. Polako, uz Gospu ukazao se i jedan muškarac (danas znam da je to bio sv. Josip), i on mi je uputio jedan vrlo ozbiljan pogled. Zatim je sve nestalo. Ja sam bio u šoku, štipao sam se, šamarao, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Još uvijek sam bio kao u nekoj ekstazi, uronjen u jedan nezamislivi mir, uzeo sam krunicu i počeo moliti i tako sam se osjećao slijedeća tri dana.
Čudo je bilo i da sam nakon tjedan dana našao novi posao. Tamo me jedna djevojčica upitala da li bi joj bio kum na krizmi, ali trebao mi je zato moj krsni list (a krstio sam se u Napulju). I nakon puno peripetija, kad sam dobio svoj krsni list, otkrio sam kako je datum mog kršenja upravo svetkovina sv. Josipa, 19. 3. 1963. Shvatio sam odakle ta moja povezanost sa sv. Josipom i zašto mi se on ukazao, jer kako sam imao loš očinski primjer, kao da mi je sv. Josip želio reći da se ne obazirem na ono ljudsko, nego da u Njemu gledam svog duhovnog oca, svoj uzor.
SUSRET S MEĐUGORJEM
Ubrzo sam upoznao Alberta Bonifacia i krenuo sam na svoje prvo putovanje u Međugorje. Kada sam prvi put došao u Međugorje te 1998. godine, u kolovozu, shvatio sam kako sam ja Međugorje već živio u srcu, u srcu mi je bio živi odnos s Kraljicom Mira i nju sam i ovdje osjećao i znao sam da je tu, da su tu i sv. Josip i svi sveti. Prema mojem iskustvu, Gospa i sveti Josip rade uvijek zajedno, oni su vjenčani za vječnost. Vjenčali su se jer su imali svoju misiju: odgojiti i čuvati Sina Božjega i od tada, pa sve do danas, njih dvoje rade zajedno. Mi zahvaljujemo za milost Gospi, ali je zapravo sveti Josip taj koji sve izvršava (on 'ide raditi', jer on se i danas brine za sve ono što se tiče Isusa i Gospe, za sve njihove projekte. On je zanatlija, On je svetac šutnje – i doista on mi nije ništa rekao u viđenju).
Kao da mi je Bog u onom viđenju stavio pečat na srce s kojim mi je rekao „Ti mi pripadaš!“ I uistinu, ja ne mogu ništa učiniti bez Njega. Ja ništa ne započinjem u mom životu, na sve me Bog upućuje i otvara mi. Ovaj humanitarni rad mi svaki puta iznova pokazuje kako je čovjek stvoren da bi činio dobro, da pomaže drugima. A to opet ne radim ja, nego nešto u meni što me gura da pomažem. Imam unutarnju potrebu davati drugima ono što sam sam primio, tu milost Božjeg pogleda koja mi govori 'Meni pripadaš!' nakon svih batina koje sam primio kao dijete, kao zatvorenik, kroz cijeli život. Sa svim mojim ranama, osjećam i proživljavam bol i rane svih onih potrebitih.
U Međugorje dođem često i rado, ovdje napunim baterije i znam da se moram vratiti kući, tamo gdje me Bog postavio i tamo moram svjedočiti mir i nadu koju sam u Međugorju našao.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
