Potresne ispovijesti žena nakon pobačaja: “Sve u meni vrištalo je: ‘Ne!'”

Sally Thompson, savjetnica pri centru za savjetovanje o trudnoći, u svojoj knjizi opisuje traume koje žene proživljavaju nakon pobačaja, donosi liveaction.org.

Znaju da prekidaju život svoga djeteta

Ponekad bih zamolila svoje klijentice da objasne što je to pobačaj. Uvijek bih čula ove riječi: „To je prekid trudnoće, to je ubijanje djeteta.“ Teške, ali razotkrivajuće riječi…

Neke žene koje su učinile pobačaj smatraju da je to ubojstvo jer su svojom voljom ušle u kliniku i zatražile pobačaj. Neke su čak rekle: „Ubila sam svoje dijete.“

Žene shrvane kad shvate što su učinile

Ono što je toliko teško za žene koje su učinile pobačaj jest to da se jednog dana moraju suočiti sa stvarnošću onoga što su učinile.

Trebaju godine da bi se prihvatila činjenica da ste odabrali donijeti smrt svojem djetetu i članu obitelji… Mnoge žene su shrvane kad doista shvate što su učinile i tada im je potrebna potpora drugih.1

Autorica nadalje opisuje što neke žene doista prolaze:

“Htjela sam si oduzeti život”

Mnoge žene su ostajale u situacijama obiteljskog nasilja jer su smatrale da to nakon pobačaja zaslužuju. Druge žene su pak smatrale da ih Bog kažnjava zbog pobačaja. Pobačaj je za žene vrlo traumatizirajuće iskustvo.2

Mnoge žene koje su učinile pobačaj pisale su ili progovorile o njegovim bolnim posljedicama. Machelle Montgomery je imala pobačaj s 15 godina:

Nosila sam se sa svojim pobačajem na vrlo negativan način: ulazila u puno romantičnih veza, konzumirala drogu i alkohol. Pokušavala sam se umrtviti jer svaki put kad sam si dopustila da mislim o tome što sam učinila, bila sam savladana osjećajima. Borila sam se sa željom da si oduzmem život. Bila sam u depresiji i zatvorila sam se u svoj svijet.3

“Ne savjetujem pobačaj nikome”

Druga pak žena imala je dečka koji ju je oženio nakon pobačaja. Ona kaže:

On se sada kaje za odluku koju smo tada donijeli. Ja još uvijek osjećam bol. Patim svaki put kada vidim dijete, trudnu ženu. Pitam se je li moje dijete bilo curica ili dečko. Kako bi dijete izgledalo. A ponekad mu u svađi kažem koliko još uvijek patim i kolika je kukavica on bio. Ne savjetujem pobačaj nikome.4

Iako su se vjenčali, pobačaj je naštetio njihovom odnosu. Spominju ga u svađama i ta tema uzrokuje probleme u njihovom braku.

Jedna žena je napisala sljedeće srcedrapajuće pismo svom pobačenom djetetu:

Pismo pobačenom djetetu

Trebala sam te čuvati i zaštititi te od zla i patnje. Oduzela sam ti najsigurnije mjesto na kojem si ikada mogao biti. Oduzela sam ti život…

Rastrgali su te u meni i bacili te u odvod. Tvoje ruke i noge bile su raskomadane. Tvoje male ručice i nožice. Koje je mamica trebala ljubiti i stavljati na njih kremu. Tvoja mala stopala na koja je tvoja mamica trebala staviti čarapice. Tvoje male ručice koje bi mamica obrisala nakon ručka i koje bi povlačile moju kosu. Tvoje malo srdašce koje bi snažno lupalo, noć i dan dok bi istraživao svoj novi svijet…

Sada te volim, sada mi nedostaješ, sada te želim držati u naručju, sada sam prazna, sada sam tužna i plačem. Molim te, oprosti mi.. Nisam shvaćala koliko te volim dok nije bilo prekasno.5

“Opravdavala sam pobačaj”

Michelle Bollom napisala je knjigu o svojem iskustvu pobačaja. Ona kaže:

Opravdavala sam se godinama zbog onog što sam učinila… Počinila sam ubojstvo, a branila sam se i opravdavala sam se zašto sam to učinila. Nisam se nikada doista suočila s tim što sam učinila da bih rekla da mi je doista žao što sam sudjelovala u ubojstvu svog nerođenog djeteta…

Sjećam se da sam nekontrolirano jecala. Klečeći na svojim koljenima stavila sam svoje lice na zemlju. Jednostavno sam iznova i iznova vapila (Bogu): „Kako mi možeš oprostiti kada ja sama sebi ne mogu oprostiti?“6

Na pobačaju otkrila da pobacuje blizance
Druga pak žena, Teresa LeGault, opisuje svoj užas kada je shvatila da je pobacila blizance:

Nisam ništa znala o prekidu trudnoće ili o razvoju života u utrobi. Možda sam i bila studentica na fakultetu, ali sam bila glupa i lakovjerna…Bila sam uplašena i usamljena…

Ležala sam na stolu dok su liječnik i sestra radili s druge strane, raspravljajući o nekom srednjoškolskom atletičaru, kada je iznenada liječnik rekao: „Oh! Evo još jednog.“

Što? Dvoje?, pomislila sam. Sve u meni je vrištalo: „Ne!“, ali niti jedan zvuk niti pokret nije došao iz mojeg užasnutog tijela i duše.

Uklonili su oba djeteta

Tek sam u tom trenutku shvatila da sam ubijala život, svoje dijete, zapravo dva djeteta! Moje misli su bile ubrzane. Kako to mogu zaustaviti? Ali dopustila sam da otklone jedno dijete, a sada su uklanjali i drugo.7

O posljedicama pobačaja govori: „Nakon toga sam bila preneražena… Dala sam otkaz na poslu, napustila sam školu i bez cilja se vozila u Kaliforniju. Neko vrijeme živjela sam uistinu „glup“ život, jer nakon pobačaja, što je više imalo smisla?“8

Skriva se istina od žena koje idu na pobačaj
LeGault je napisala pro-life knjigu. Njen pobačaj ju je natjerao da shvati da je „cijela istina o trudnoći namjerno sakrivana od djevojaka i žena koje idu na pobačaj, kao da skrivanje stvarnosti čini da to bude ok… Ali šteta je tada bila učinjena meni, a nastavlja se činiti i drugim djevojkama danas.“

Sve te žene, i mnogo tisuća drugih, ozlijeđene su pobačajem. A često pro-liferi poput Thompson savjetuju, pomažu i prihvaćaju žene koje pate.

Prevela/uredila: Jasna Vrbanić/narod.hr

Označeno u