Puno godina kasnije za vrijeme jedne večernje molitve osjetila sam želju za proučavanjem svetog Josipa. Tako sam poželjela čitati roman koji bi govorio o svetom Josipu kao običnom radniku kojemu je povjereno biti hraniteljem Sina Božjega i zaručnikom Njegove Majke. Iako sam potisnula ono što je u meni tada zapaljeno, želja je i dalje tinjala. Nakon nekoliko godina u ruke mi je došla knjiga Snaga ljubavi (od srca ju preporučujem!). Čitajući ju, dobila sam odgovore na sva pitanja koja je moja želja narojila. Štoviše, u recima što pune listove opisa njegova života, živopisno sam shvatila kako Bog govori svakom srcu u tišini potpunog predanja Njemu i Njegovoj volji.
Da Bog govori i brine čak i onda kada oči svijeta vide luđaka, kada njihova usta osuđuju i kritiziraju, kada je jedino što čovjeka gura naprijed unutarnji mir i pouzdanje u Providnost. U tim trenucima nisam ni slutila kako će me upravo te misli držati na životu u danima koji su me čekali. Nakon završenog fakulteta na čuđenje mnogih, umjesto da ostanem u studentskom gradu i ondje odradim godinu pripravničkog staža, vratila sam se u rodno mjesto. Povratnički dani bili su gerilske borbe, ali i prilika za odgoj – onaj koji sam bila uvjerena da sam odavno stekla.
U moru sumnji, preispitivanja i pokušavanja usmjeravanja vlastite budućnosti, misli su me uvijek vodile Josipu i njegovoj predanosti volji Božjoj. Samu sam sebe vidjela kao nijemog promatrača dvoboja vođenih unutar vlastitog mi bića: jedne strane koja je svoje nesnošljivosti pravdala riječima Lako njemu kad mu je Bog direktno progovarao i druge koja je svoj mir i povjerenje u Boga temeljila upravo na liku i životu tog milog sveca.
Paralelno s unutarnjim okršajima s vremena na vrijeme osjećala bih bliceve povjerenja koji bi poput zraka Sunca što nakon dugih kiša provire iz oblaka davali naznake da dolaze neka bolja vremena, vremena koja će biti plodovi borbi koje su bile pripremom za ono što mi Gospodin želi dati. Blicevi su vremenom postajali sve jači, a Sunce koje se krilo iza oblaka sumnji i neizvjesnosti sve je jasnije otkrivalo da će me grijati u nekom drugom mjestu, među nekim drugim ljudima. Polako, ali sigurno, davalo je putokaze mojim putovima koji su me u jednom trenutku odveli u grad na čijim sam obalama svojedobno gradila pješčane dvorce. Tog je vikenda apsolutno jasno zabljesnulo Ovdje ti je biti.
Od tada više nije bilo sumnje! Jasnim sam držala misao kako me Josipov primjer mora ohrabriti da vjerujem iako ne vidim, osluškujem iako uvijek ne čujem, budem odvažna iako bih u strahu pobjegla. Početkom ljeta osjetila sam da dolazi. Nisam znala definirati, ali gotovo sam mogla opipati blizinu promjene. Na prijateljičin prijedlog zajedno smo počele moliti pobožnost 30 dana svetom Josipu. U tih 30 dana s ljetovala sam u svome gradu.
Mir i osjećaj pripadnosti s takvom su lakoćom nadrasli zaostala pitanja i nevjerice da mi se na trenutke činilo kao da već živim ondje. Kraj pobožnosti dočekala sam u Poljskoj, na SDM-u. Sjećam se tog tridesetog dana. Nakon volonterskih zadataka, ekipa se okupila na pauzi. U neformalnom razgovoru uz kavu, ponuđen mi je posao! I to ne bilo kakav posao, nego posao koji je dao opipljivu formu mojim mislima o poslu koji bih željela raditi, o gradu u kojemu bih željela živjeti. Budući da je od ideje do realizacije trebalo proći izvjesno vrijeme, znala sam da opet moram biti kao Josip-strpljiva u iščekivanju.
Nakon godine pripravničkog staža čekajući raspored polaganja stručnog ispita, počela sam moliti 9 srijeda u čast svecu koji mi je toliko omilio. Nakana: stručni ispit i preseljenje. Osjećala sam da će kraj donijeti priliku za novi početak. Prije molitve devetnice njemu u čast nisam znala hoće li odgovor natječaja za financijska sredstva koji bi pokrili troškove moga zaposlenja biti pozitivan, nisam znala ni raspored polaganja stručnog ispita niti koji ću predmet polagati (učitelji razrede nastave prijavljuju jedan odgojni i jedan obrazovni predmet, a odluku o predmetu koji će pripravnik polagati donosi ispitno povjerenstvo). Nisam imala ideju o datumu selidbe niti gdje bih živjela kada do nje dođe. Stajala sam u mjestu gledajući u stup okićen bezbrojnim putokazima koji su se okretali pod udarima vjetra moje vjere.
Odmah prvi tjedan po početku pobožnosti, saznala sam da sam za polaganje ispita dobila predmet koji sam priželjkivala dobiti, a nedugo zatim potvrđeno je kako su odobrena financijska sredstva potrebna za moje zaposlenje. Upravo petu srijedu spomenute pobožnosti pisala sam pismeni dio stručnoga ispita, dok sam sedmu srijedu uspješno zaključila ispit praktičnim i usmenim dijelom. Prva polovica tjedna između sedme i osme srijede donijela mi je buduću adresu u mome gradu, dok sam osmu srijedu dobila ključeve svoje prve rezidencije. Tjedan između osme i devete srijede divila sam se i uživala u Tetrisu Božje providnosti koja micanjem nepotrebnog stvara potpunu sliku Svoje blizine.
Devetu sam srijedu provela na novom radnom mjestu moleći podnevni Anđeo Gospodnji i krunicu Božanskog milosrđa u 15.00 (za vrijeme radnog vremena, s prijateljima kolegama!) zahvaljujući na preobilju ljubavi, brige i dobrote Onoga koji se činio nijemim, a zapravo je čekao da ja zašutim i pustim Mu da pripremi teren za ono za što On ima reći. Nagomilana slova ovog pokušaja svjedočenja ne mogu ni približno dočarati izlivene milosti koje sam dobila po molitvama ovom tihom svecu. Upravo po njegovu zagovoru spoznala sam da Bog djeluje postupno, temeljito, misleći na svaku našu željicu čekajući naš pristanak da Mu prepustimo uzde naših života.
Draga djevojčice što gradiš dvorac na obali! Promatram te zaigranu, zanesenu i punu života. Zamišljam što bi mogla biti kad odrasteš, koja bi mjesta mogla vidjeti, s kojim bi se ljudima mogla družiti, što bi sve mogla učiniti. Ipak, ne mogu ne misliti o onima koji će ti govoriti kako je vrijeme da odrasteš, kako to ne ide tako. Pusti njih, nepovjerenje ih koči. Ali kažem ti: ne boj se svojih snova! Ne boj se svojih ideja, misli, osjećaja, želja! Vjeruj Glasu koji te vodi. Neka te ne uplaše porazi, padovi, razočarenja, sumnje i strahovi. Obećao je biti s tobom do svršetka svijeta, sjećaš se? Budi hrabra i zapamti: moj Sin zna za želje koje imaš i snove koje sanjaš, a Njemu, draga moja, ništa nije nemoguće! Marija Kunčević
